Razumijevanje sprečava moguće konflikte, bili oni prikriveni ili javni te nam omogućuje sretan i miran suživot s osobama koje nam i nisu baš uvijek po volji.

„Nitko nije dovoljno dobar“ sindrom

Susreti s roditeljima te braćom i sestrama našeg partnera nisu mala stvar i nužno uključuju element procjene. Kad znamo da nas se procjenjuje, nervozniji smo i to je sasvim normalno. Važno je znati kako reagiramo kad smo nervozni, što nam u takvim situacijama pomaže te tražiti od partnera da nam pruži podršku. Roditeljima često niti jedna osoba nije dovoljno dobra za njihovu djecu, zaštitnički su raspoloženi i koliko god unosimo sreće u život njihove djece, predstavljamo i potencijalnu prijetnju u budućnosti. Kriteriji s kojima nas se uspoređuje su ponekad nerealni i vrlo visoki te samim time nedostižni. Važno je to prihvatiti jer tako lakše razumijemo i ne ulazimo u konfliktne situacije. Naravno da nisu svi roditelji i obitelji takve, ali obitelj je u suštini grupa koja se kao i sve druge grupe u situaciji vanjske prijetnje drži zajedno. Ako naša veza pukne na lijep ili ružan način, velika je vjerojatnost da će roditelji reći jesam li ti rekao/la da on/ona nije za tebe. Kad prihvatimo da partnerovim roditeljima teško možemo biti dovoljno dobri imamo puno kapaciteta uživati u činjenici da to zaista nije niti važno. Važno je da je naš odnos s partnerom izvor sreće i zadovoljstva i da se međusobno podržavamo i kad su u pitanju odnosi s roditeljima.

Suradnja  i razumijevanje unose promjene u odnos

Često se događa da se očekivanja od djetetovog partnera razlikuju i među roditeljima, ali i između djeteta i roditelja. Tako, ne samo da teško možemo zadovoljiti visoke standarde, nego uopće ne pripadamo u kategoriju očekivanih i poželjnih osobina, znanja, vještina i slično. Naglašavam, važno je kako se slažemo s partnerom i ako je taj odnos pravi za nas i roditelji će ga s vremenom prihvatiti. Kad znamo što se od nas očekuje, puno nam je lakše razumjeti ponašanje roditelja našeg partnera i ne osuđivati ih, ne ljutiti se. Najčešće je nezadovoljstvo koje uočavamo u njima usmjereno prema njihovom djetetu, odnosno našem partneru. Ako je usmjereno direktno prema nama, onda je odgovornost za našu obranu i na našem partneru. Partner koji ne zauzima našu stranu i nije nam podrška definitivno zaslužuje pomno preispitivanje tog ljubavnog odnosa. Također, važno je imati na umu da se radi o jazu među generacijama, možda razlici u obrazovanju te samim time i u stavovima. Moguće je da smo iz sasvim drugačijih sredina, kultura i lokalnih običaja i slično. Sve nam to pomaže da bolje surađujemo i razumijemo roditelje našeg partnera te se prema njima ponašamo s poštovanjem koje bismo i inače imali prema starijima od nas. Na nama je da se prilagodimo jer smo mi „novi član“. Mnogo nam znači kad su u pitanju povremeni susreti s roditeljima jer zajednički život unosi sasvim novu dinamiku i pravila.

Prijateljstvo s roditeljima

Život u zajedničkom kućanstvu s partnerovim roditeljima ima svojih prednosti  i nedostataka. Prednosti su da imamo bliske osobe na koje se možemo osloniti kad nam je to potrebno bilo pri pitanju za savjet, pripremi obroka, druženju s djecom i slično. Nedostatci se odnose na nedostatak privatnosti u životu i polaganje računa roditeljima kao kad smo bili djeca, samo se u ovom slučaju radi o partnerovim roditeljima. Uzimajući sve razlike koje postoje između nas i partnerovih roditelja, važno je imati dogovorena pravila suživota. Znati što tko od koga očekuje i želi. Primjerice, pri odgoju djece je važno pokušati usuglasiti stavove, ali ako to nije moguće potrebno je jasno dati do znanja da smo mi roditelji i da mi određujemo pravila vezano za našu djecu. Tu raspravu je najbolje voditi uz primjere kako se oni osjećaju kad mi „ugrožavamo“ njihova pravila i teritorij te stavljati naglasak na međusobnu suradnju i razumijevanje. Na taj način možemo biti prijatelji s roditeljima našeg partnera, pitati ih za savjet i davati im do znanja koliko su nam važni. Neprijateljski stav dovodi do neprijateljstva te je to važno zapamtiti u svakoj komunikaciji.

Znakovi za uzbunu

Jedan smo već spomenuli, kad nam partner ne pruža podršku, zauzima roditeljsku stranu, a nama govori da pretjerujemo. Moguće je da zaista i pretjerujemo ponekad jer se osjećamo ugroženo i na stranom teritoriju, no ne možemo pretjerivati stalno. Drugi znakovi su kad nas roditelji partnera „potkopavaju“ u našem odnosu s djecom i partnerom, izrazito su kritični prema nama, imaju različite kriterije prema svojoj djeci i prema nama.

To su sve znakovi koji govore da nas nisu prihvatili i da bi najradije da nas nema. U takvim je situacijama važno iskreno komunicirati svoje osjećaje i doživljaje s partnerom te zajednički osmisliti način da naša mala obitelj opstane i pronađe zajednički jezik s ostatkom obitelji. Ponekad to nije moguće, ali i takve situacije imaju svoje rješenje koje na žalost nije na obostranu korist svih članova. 

Sunčana Rokvić, psihologinja
InsideOut, portal za primijenjenu psihologiju