Po struci profesorica njemačkog i poljskog jezika Gordana je svoju karijeru izgradila u korporativnom sektoru pa se tako već 12 godina bavi ljudskim resursima. Za rubriku Zaposlena sa stilom Gordana nam je otkrila da joj se tema, o kojoj je napisala knjigu, mota po glavi još otkad je bila studentica, zatim da se voli voziti sama autom po Europi, te što misli o poslovnom odijevanju. Samo za  čitateljice Budi.INa, pojasnila je i kako se kvalitetno predstaviti na razgovoru za posao.

Napisali ste knjigu Zašto smo manje plaćene?. Kada ste se počeli baviti pitanjem zašto su žene manje plaćene od muškaraca? Koji je bio prijelomni trenutak u vašoj karijeri da ste počeli razmišljati o tome?

Prijelomni trenutak se zapravo dogodio puno prije početka moje karijere. Naime, kao studentica sam svake godine preko ljetnih i zimskih praznika radila u jednom malom njemačkom gradiću pokraj Münchena. Kao strankinja iz jedne bivše socijalističke zemlje bila sam im jako zanimljiva, pa su me moji njemački prijatelji i poznanici stalno ispitivali o svemu i svačemu. No, između priča o muzici, časopisima za mlade, kvaliteti školovanja i liječenja u mojoj zemlji i sličnih tema odjednom je odnekud doletjelo i pitanje koliko su žene u Hrvatskoj manje plaćene od muškaraca. Bilo je to prije nekih dvadesetak godina! Nakon prvotnog čuđenja od kuda takvo pitanje i nakon što su mi pojasnili kako je to kod njih normalno, ja sam im odlučno i sa zgražanjem odgovorila da to u mojoj zemlji nije i nikada neće biti tema.

No, čini se da sam se grdno prevarila, barem s ovim „da nikada neće biti tema“. Iako tada još nisam radila, nisam taj razgovor nikako mogla izbaciti iz glave i nekako sam stalno „bacala oko“ na te i slične teme. Onda sam se počela baviti i upravljanjem ljudskim resursima te sam imala još bolji pogled na to što se događa na tržištu rada, posebice kako se situacija mijenja i kako to utječe na položaj žena općenito u društvu, ali i posebice u radnoj okolini. Dakle, nije to nešto što mi je palo na pamet preko noći, nekakvo pomodarstvo, već nešto što me zaokuplja već dugi niz godina i što je u jednom trenutku rezultiralo i knjigom Zašto smo manje plaćene?.

Godinama upravljate ljudskim resursima, čini li vam se da se muškarci bolje predstavljaju na intervjuima za posao? Što biste generalno savjetovali ženama da čine (ili ne čine) prilikom predstavljanja poslodavcu?

Da, u velikom broju slučajeva muškarci se bolje predstavljaju i to je sve naglašenije što je pozicija viša. Čak i ako se bolje predstave, žene lošije pregovaraju, traže manje i nude više, pa i ono što se od njih ne traži. Savjetovala bi ženama da više vjeruju u sebe i svoje sposobnosti, da se dobro raspitaju o poslodavcu prije nego krenu na razgovor i da se ne ispričavaju zbog svoje privatne situacije – bilo da imaju, nemaju, planiraju ili ne planiraju djecu i obitelj. One trebaju upravljati razgovorom na način da je fokus na njihovim kvalifikacijama, stručnom znanju i iskustvu koje mogu ponuditi. Prije razgovora trebaju dobro istražiti poslodavca kako ne bi pristale na manje nego što mogu dobiti i ako si mogu priuštiti u ovim teškim vremenima neka više riskiraju pa makar koji puta dobile i „ne“ kao odgovor. U životopisu isto tako ne treba biti fokus na obiteljskoj situaciji (preporučam da se to uopće ne stavlja u životopis) i privatnom životu, već na onome što je relevantno za dotičnu poziciju. Prije razgovora dobro je  pripremiti odgovore na sva moguća pitanja i to po mogućnosti vježbati na glas i pred ogledalom.

Namjeravate li napisati novu knjigu? Ako da, koja će biti tema?

Nova knjiga je zapravo već napisana i u fazi je tzv. „čišćenja“ teksta tj. još jednom pregledavam tekst te ga ispravljam i nadopunjujem. Ako se svidi izdavaču, mogli bi je uskoro i čitati. Radi se također o nekoj vrsti korisnog priručnika, no to je za sada sve što bi otkrila. Ideja ima mnogo, no vremena za realizaciju i ne baš previše. Ipak sam veći dio radnog dana u uredu, a imam i ne baš malu obitelj, pa kradem zapravo od svog slobodnog vremena.

Putujete li puno poslovno? A privatno? Gdje najčešće?

Poslovno doista puno putujem i to već dugi niz godina. Prethodna tvrtka je kao  i sadašnja bila međunarodni koncern s poslovnicama po cijeloj Hrvatskoj. Tako da sam upoznala ne samo najrazličitije kutke lijepe naše već i mnoge europske zemlje. Trenutno najčešće putujem u Njemačku, Bugarsku, Rumunjsku, Poljsku, Češku, Slovačku, dok sam prije češće bila u Austriji i Mađarskoj. I dok sam prije češće putovala automobilom, sada sam više u avionu, no i dalje mi je draže sjesti za upravljač. Obožavam voziti pa čak i udaljenije zemlje volim barem jednom posjetiti automobilom iako se poslije koji puta pitam što mi je to trebalo. Takva putovanja znaju biti prave avanture, nerijetko me gledaju s čuđenjem jer putujem sama, a žena sam i doista sam primijetila da je na takvim dugim putovanjima jako malo samih žena u automobilu.

Kad sam, primjerice, krenula automobilom prema Sofiji na drugoj polovici puta sam uglavnom putovala u rijeci kamiondžija, a na graničnim prijelazima su me tri puta s nevjericom pitali putujem li sama (kao da imam nekog u prtljažniku!). No, srećom, to je rjeđe, a iskustva s takvih putovanja su predragocjena. I najbolje ideje mi se uvijek rađaju upravo dok putujem sama u automobilu. Privatna putovanja su trenutno nešto rjeđa, teško se uskladiti s troje djece i njihovim aktivnostima, uglavnom su to kraći izleti; najvažnije nam je da smo što više zajedno gdje god to bilo. Ljeto provodimo u našoj oazi na Lošinju, djeca su dolje dva mjeseca, a mi ih posjećujemo za vikende dok i sami ne dođemo na godišnji. Onda uglavnom istražujemo otoke.

Imate troje  djece i zahtjevan posao. Jednom ste izjavili da djeca majki koje puno rade nisu zakinuta. No, većina žena u našem okruženju još uvijek ima neku dozu grižnje savjesti ako puno rade pa nastoje dokazati da su dobre domaćice i sl. Mislite li da su žene na Zapadu opuštenije u tom smislu od Hrvatica?

Grižnja savjesti je nešto čega se žene vjerojatno nikada neće riješiti, te preporučam da odmah odustanete. No ne smijemo dozvoliti da ona upravlja našim životom. Kad bi samo majčina nazočnost kod kuće bila dovoljna da djeca budu sretna i dobro odgojena bila bi to prilična jednostavna formula za odgoj sretne djece. No, nismo valjda tako naivni?

Moje je mišljenje da su djeca sretna ako su im roditelji sretni i zadovoljni. A kao što svaka žena koja radi nije samim time i sretna, tako i one žene koje ne rade nisu uvijek primjer bezgraničnog zadovoljstva i ispunjenosti. Odgoj djece je puno više od toga. I u pravu ste – kako bi ublažile grižnju savjesti majke koje rade pokušavaju izigravati superžene i dostići „idealne obitelji“ koje se smiješe s naslovnica razno raznih časopisa i inih medija. Žene koje su bombardirane takvim slikama moraju se doista osjećati loše i pomisliti kako s njima nešto nije u redu, jer njima ništa ne uspijeva. No ništa od toga nije realno.

Ne postoje superžene niti superobitelji – svi se mi svakodnevno nosimo sa različitim izazovima, koji puta bolje koji puta lošije. Najvažnije je da u svakom trenutku znate što vam je najvažnije u životu, koji su vam prioriteti. Jesu li žene na Zapadu opuštenije u tom smislu? Mislim da grižnja savjesti nema veze sa stranama svijeta. Ali ima veze s društvom u kojem živite. A koliko znam veći dio svijeta još uvijek funkcionira na načina da se majka smatra onom koja treba biti pored djece i kuhače i koja će biti kriva ako s djetetom nešto pođe po zlu.

Imate li stariju djecu ili mlađu? Mislite li da je ženama ipak lakše graditi karijeru kada djeca malo odrastu?

Imam srednjoškolku od šesnaest i pol godina, osnovnoškolca od četrnaest i djevojčicu od šest godine, vrlo šareno. Ne bih rekla da je ženama lakše ili teže s malom ili velikom djecom, ranije ili kasnije u karijeri. To je vrlo individualno i ne postoji neko pravo vrijeme za djecu i obitelj. Svaka žena osjeti kad je pravo vrijeme za nju i tu je onda ključno ne dozvoliti da netko ili nešto utječe na nas i da taj trenutak izgubimo. Ili da stvaramo obitelj samo zato što je to društveno prihvatljivo i poželjno.

Ženama je sigurno lakše u tvrtkama koje nemaju predrasude prema trudnicama, koje su fleksibilne za različite dogovore i kojima je jasno da je rađanje samo još jedna i to vrlo plemenita uloga nas žena te da je svaka trudnoća na korist, a ne na teret društva i poslodavca. Ja sam bila među sretnicama koje sa svojim poslodavcima nisu imale nikakvih problema i karijeru sam počela graditi s dvoje male djece, a treće sam rodila već na visokoj poziciji. Bila sam u svim mogućim situacijama i mogu odgovorno tvrditi da karijera i obitelj mogu ići zajedno, ako žena ima podršku društva, obitelji i institucija. A to ne bi trebao biti nikakav luksuz i benefit pojedinih žena, već bi to trebala biti najnormalnija stvar. Jer trudnoća i djeca nisu i ne smiju biti ženski problem i to je nešto što uvijek posebno naglašavam. Iako djecu ne planiramo prema potrebama države i društva, oni ipak od žena imaju veliki benefit. Jer mi smo još uvijek jedine koje mogu pomladiti društvo, koje mogu rađati potrošače i glasače. Mi smo najveća vrijednost jednog društva i stvaramo još veću vrijednost, a uspjeli su nas uvjeriti da smo mu najveći teret i da smo manje vrijedne. Društvo bi se trebalo pobrinuti za to da roditeljima, ne ženama, bude moguće graditi karijeru i imati djecu u bilo kojem trenutku, jer to je strateško pitanje za svaku državu.

Ako pogledate statistike vidjet ćete da često upravo one države koje ne podržavaju takve politike imaju problema s natalitetom, dok one koje su shvatile vrijednost koju donose žene i dalje pomlađuju svoju naciju. Čak se pokazalo da nije točno uvriježeno vjerovanje  da će žene koje ne rade više rađati i stvarati veće obitelji. Baš naprotiv, ispostavilo se da su zaposlene majke sklonije imati više djece. Meni se ovo čini kao osnove ekonomije i smiješno je da smo tek (ili bolje rečeno ponovno) u fazi da raspravljamo o tome kako da žena realizira karijeru uz obitelj. Dakle, nije važno jesu li vam djeca mala ili velika, već kakvu podršku imate u svojoj okolini.

Kakav stil odijevanja njegujete? Kako volite da su vaši zaposlenici odjeveni? Ima li tvrtka u kojoj radite neki kodeks kad je riječ o odijevanju?

Privatno se najugodnije osjećam u trapericama i udobnoj majici. Nisam ljubiteljica niskih cipela, ali bez obzira koliko je visoka peta najvažnije mi je da cipela ipak bude udobna. Tenisice nosim rijetko i svaki puta mi se teško priviknuti na njih. Radije hodam bosa, ako je to moguće.

Na radnom mjestu preferiram klasičan poslovni look, no trudim se da to ne bude previše dosadno. U uredu najviše volim odijela ispod kojih je neka zanimljiva majica ili košulja. Budući da puno putujem to mi olakšava pakiranje jer se najčešće pakiram pola sata prije polaska na put. U mojoj tvrtki ne postoji pisani kodeks odijevanja i ja nisam baš pobornica istih. Slažem se da su oni ponekad nužni ako zaposlenici pretjeruju do te mjere da to može biti loše za klijente i posao. No razuman zaposlenik će i sam znati što je primjereno u pojedinim situacijama. Formalne prigode zahtijevaju i formalno odijelo, a u dan kada nemate posebnih sastanaka i neke elegantnije traperice su sasvim u redu. Protivnik sam prevelike uniformiranosti ukoliko ona nije nužna zbog prirode posla. Ukoliko neki zaposlenik pretjera, treba porazgovarati s njim osobno, a ne kazniti cijelo „selo“ zbog toga. 

Čime  se bavite u slobodno vrijeme? Kako provodite slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?

Pitanje je imam li slobodnog vremena. No srećom, ipak se u pretrpanom rasporedu nađe i nešto slobodnog vremena. Moj najveći hobi je oduvijek bio pisanje i to još uvijek smatram hobijem, jer od toga ne živim. Pišem svašta, ne bavim se samo ženskim temama i to mi doista pričinjava veliko zadovoljstvo. Kad ne pišem, čitam ili pogledam dobar film. Još uvijek volim izaći i plesati. Vrlo često slobodno vrijeme provodim s obitelji, ne zato što moram, već zato što doista uživam u tome. Postoje neki hobiji koje trenutno ne mogu realizirati, no sigurna sam da će i oni doći na red. Kao osoba nisam isključiva, ne ograničavam se godinama, ne mislim da je ikada kasno za nešto i da je život gotov u četrdesetima.  Naprotiv, mislim da tek počinje i da me još puno toga čeka.