Vrlo ste produktivna spisateljica, a pisci se često žale da teško pronalaze inspiraciju i da im dugo treba da im ideja sazrije. Pišete li lako? Čini se da da.

Pišem lako zato jer mi je to jedini posao. Drugi pisci se bave svim i svačim da bi preživjeli. Teško je imati ili dobiti inspiraciju dok krvavo radiš svakakve poslove. Pisanje traži koncentraciju i vrlo mnogo slobodnog vremena. S druge strane moraš u životu kroz svašta proći da bi imao o čemu pisati. Bukowski je rekao da nema smisla početi pisati knjige prije pedesete ni biti pisac ako si imao sretno djetinjstvo. On je jedan od mojih najdražih pisaca tako da sam se prihvatila mašine čim sam navršila pedesetu, a onda uronila u svoje djetinjstvo.

Počeli ste pisati nakon karijere koja nije imala veze s knjževnošću. Kada i kako ste prepoznali svoj talent i potrebu da pišete?

Pišem od svoje sedme godine. Prvu “knjigu” napisala sam u sedmom razredu. Sjećam se da me inspirirala knjiga “Desetorica hrabrih” slovenskog dječjeg pisca Tone Seliškara. Napisala sam mu dopisnicu, kad odrastem bit ću pisac, ali bolji od vas. Vjerovali ili ne Seliškar mi je odgovorio kako je u to siguran. Uvijek sam bila samozatajna. Ipak, kad sam odrasla nisam željela pisati knjige. Pročitala sam brda i brda odličnih knjiga i činilo mi se, i danas mi se čini, da ja u tom društvu nemam što raditi. Prvu knjigu “Uho, grlo, nož” napisala sam zato jer mi baš nitko u hrvatskim pisanim medijima nije htio dati posao. Knjiga je prevedena na desetak jezika pa me karta krenula. Ovih me dana nazvao moj američki izdavač i ponudio mi da objavi još jednu moju knjigu po mom izboru. Odlučila sam se za “Crnce u Firenci”. U Americi će mi u uglednim književnim časopisima tiskati dvije priče. Pišem i na blogu www.rudan.info. U tri je godine pogledan preko 4 milijuna puta. Lako je meni biti skribomanka kad sam u godinama kad se ne smije ni piti ni jesti, a seksa se mutno sjećam.

Nedavno je konačno dodijeljen Kiklop Nives Celzijus, kako vi to komentirate?

Nives je moj favorit. Žena zmaj. Uporna, vrijedna, ozbiljna, majka dvoje djece. Divim se ženi koja u ovoj divljoj zemlji izdržava medijska iživljavanja mužjaka koji je verbalno kinje je im je nedostižna, a žene je mrze jer je lijepa, a nije glupa. Mislim da joj nije lako jer je mlada, a mladost se sa zloćom teško nosi. To što joj ekipa Pulskog sajma knjiga na čelu sa gospođom Vodopijom nije uručila “Kiklopa” držim nacionalnom sramotom zato jer je Pulski sajam manifestacija koju plaća i država. Ove im je godine Ministarstvo kulture dodijelio sto tisuća eura, a oni se ponašaju kao da je Sajam njihov privatni dernek. Prema Nives Celzijus ponijeli su se onako kako se oni jedino i mogu ponijeti, prostački. Od njih drugo i nisam očekivala, poznajem ekipu. Ipak mi je žao što se njihova privatna fešta financira i iz moga džepa. 

Čula sam nedavno u jednom vašem intervjuu da ste govorili o tome kako nikada niste održali promociju neke od svojih knjiga u rodnoj Opatiji. Zbog čega mislite da se to nikada nije dogodilo? Sigurna sam da imate puno čitatelja u Opatiji. Je li sada već u vama proradio inat da više nikada ne održite promociju u Opatiji?

Ja jesam inatljiva ženska. U pravu ste. Proradio je moj inat iako znam da u Opatiji imam mnogo čitatelja. Problem je što promocije ne organiziraju čitatelji nego ljudi iz “kulture”. Ljudi iz opatijske “kulture” ne znaju da sam ja već godinama najveća opatijska pisačica i da su me davno trebali pozvati. A kad umrem dobit ću ulicu u Opatiji. Doduše, ljudi iz jedne ugledne opatijske institucije bili su prema meni blagonakloni. Dozvolili su mi da u Opatiji kupim grob iako živim u Rijeci, a na mjestu za počivanje u opatijskom miru imaju pravo samo Opatijci. Krasna lokacija, pogled na more. Živa u Opatiju na promociju neću, ali u obliku praha u Opatiju hoću.

U tom intervjuu ste također govorili i o tome da ste jednu od najdirljivijih promocija imali u Vojvodini. Jeste li popularniji u Srbiji nego u Hrvatskoj (iako ne, naravno, nitko pri tome ne osporava vašu popularnost u Hrvatskoj)?

Nije istina da sam popularnija u Srbiji nego u Hrvatskoj. Stječe se takav dojam zato jer me nema u hrvatskim medijima. O mojim se knjigama ne piše, preko mojih se međunarodnih uspjeha prelazi bez komentara, previše sam uspješna iako nisam žena poznatog pisca, ljubavnica poznatog kolumniste, sestra uglednog urednika… Ukratko, javno sam ničija, a tajno me u srcu nose moji mnogobrojni čitatelji. U Novom Sadu su mi domaćini organizirali fenomenalan hepening. Vojvođane ne doživljavam kao “strance”, ni Srbe. Ljude dijelim na ljude dobre volje i bića opsjednuta zlobom i ljubomorom. Ovi drugi me ne zanimaju iako mi ih je žao. Zloća ubija onoga tko se u njoj davi.

Kažete da je brak zajednica u kojoj je oboje ljudi svjesno da će ta zajednica prestati, samo je pitanje kada. S druge strane vi ste već dugo u braku. Nije li to kontradiktorno?

To jest kontradiktorno, ali… mislim da moj brak nije nešto što se viđa svaki dan ako se uopće može negdje vidjeti. Moj muž i ja smo već dvadeset i pet godina dvoje ljudi koji se beskrajno vole. To nije mala stvar kad se zna da smo zajedno podigli troje djece i da smo početkom ovog rata u razmaku od šest mjeseci oboje ostali bez posla sa troje djece za vratom. Ja nikad u životu nisam mogla zamisliti da postoji muškarac poput moga muža. Čovjek koji će me bespogovorno podržavati u svim mojim projektima, često i u onima s kojima se ne slaže. Ja svoga muža među muškarcima koje znam i koje sam upoznala držim IZNIMKOM koja potvrđuje pravilo, nema sreće u braku ako ti muž nije moj muž. A kako ti moj muž ne može i neće biti muž što će ti brak?

Kako vaš muž reagira na takve vaše javne istupe? On je prilično izvan javnog života, kako vama (i njemu) to uspijeva s obzirom na vašu popularnost?

Sve svoje “javne nastupe” doživljavam kao projekt u funkciji promocije mojih knjiga. Nikad ne promoviram sebe jer zaista istinski mrzim svaki javni nastup koji nema veze sa poslom. Volim biti doma i volim biti sama. Moj muž i ja skupa kreiramo moje “nastupe”. Najiskrenije, ne osjećam “teret” svoje “popularnosti”. Krećem se samo među prijateljima, družim se sa svojom djecom, njihovim partnerima i unukom, u našim druženjima moj posao nikad nije tema. Riječani mi, kad me vide na tržnici ili u autobusu, ne padaju oko vrata. Živim u gradu u kome žive legdende, Janica Kostelić, Šerbedžija… Uostalom, živimo u vremenu kad nije trendi ludovati za bakicama.

Ovo je rubrika “Zaposlena sa stilom” pa me zanima, volite li modu? Je li vam to važno u životu?

Kako vam je to pitanje palo na pamet? Ja i moda? Nevjerojatno, ali moda me baš zanima. Volim torbe, ljubičaste, zelene, indigo plave. Luda sam za gležnjačama, pojasevima i odjećom hrvatskih kreatora. Koža mi je slabost. Riječanka Jadranka Šegota sašila mi je toliko kožnatih haljina, jakni, torbi i kaputa da im broja ne znam. Charlie haljine nosim godinama. Nakit Dijane Sokolić je san od pleksiglasa. Osjećam žestoku krivicu što sam opsjednuta odjećom. To tumačim činjenicom da sam najveći dio svoga života bila jako siromašna. Pamtim da sam u jednoj kariranoj suknji sedamnaest godina hodala svijetom. Danas ne mogu nositi sve ono što mi visi u ormarima ali mogu “posuditi” kćeri. Neke kožnate “dragulje” i nakit čuvam za unuku. Volim odjeću, ali ne razvikane marke. Kad nosim “hrvatsko” osjećam se svjetskije nego u Armaniju ili, ne daj bože, sa šanelkom u ruci.

Putujete li često (privatno)?

Jako često putujemo. Toliko ima lijepih gradova i zemalja da je teško odabrati. Naravno, volimo Italiju, Firenzu posebno. Bilbao nas je oduševio. U Beč odlazimo dva puta godišnje jer su tamošnji muzeji ludilo. U posljednje vrijeme hodočastimo u Berlin.

Koja vam je najdraža destinacija koju ste posjetili?

Najdraža destinacija? Krakow. Krakow definitivno. Grad iz snova.

Postoji li neka destinacija na kojoj niste bili a voljeli biste otići?

Htjela bih vidjeti Kubu dok je još Kuba.

Možete li izdvojiti najdražu knjigu ili najdražeg autora?

Najdraža knjiga “Zlihologija”, najdraži pisac Slaven Hrvatin. Nikad mi ni jedan pisac neće biti draži od Hrvatina zato što je Hrvatin totalno otkačen pisac, a samo onako usput i moj sin.