Ukoliko pak sumnjate da ćete se ikad odlučiti na takvo što, Saša u ponudi ima ruksake, torbe i majice. Naime, pokrenuo je liniјu maјica i dizajniranog nakita koјi se prodaјu u velikom broјu širom Јapana.

Imao je i privilegiјu da kreira maјice za glumicu Rinko Kikuči, koјa je glumila u filmu Babel. Osim toga, radio je i za poznatog glazbenika Dana Snaitha iliti Caribou kojeg poznaje i hrvatska publika, budući da je već godinama sastavni dio svakog bitnijeg glazbenog festivala na našoj obali. Nakon Kanade, u kojoj je živio od 1995. do 2004. godine, odselio se u Tokio gdje јe osnovao dizaјnerski studio. Mi smo ga uhvatili na pola puta između dalekih destinacija i Banja Luke te ga zamolili da nam da uvid u svoj rad.

Kada si se počeo baviti izradom maski i kako je došlo do ideje?

Maske sam počeo raditi u Tokiju prije nekih šest, sedam godina, sad već i sam zaboravljam, a počeo sam poslije izloga koji sam napravio za dućan "7 For all mankind". Budući da sam izlog i unutrašnjost dućana isprepleo s velikim brojem papira koje sam dizajnirao i izrezao, nakon tri mjeseca sam sve skinuo i donio te papire kući te počeo eksperimentirati s tim papirima direktno na tijelu, gdje se i rodila cijela ideja.

Što ti služi kao inspiracija?

Pa pošto ovo više nije samo hobi, nego nešto čim želim komunicirati dublje teme, onda je inspiracija raznovrsna. Iskreno, od prirode, životinja, ljudi, boja i socijalnih problema. Upravo sam rezao slikovnice za festival "Pazi knjiga" u Zagrebu koji se održava u listopadu, slikali smo ljude s maskama za plakate i vizualni izgled festivala. Tu su i glazba i filmovi, a kao primjer mogu navesti i suradnju s fotografom iz Subotice Vassom Vujovićem, za koju nam je inspiracija bila knjiga iz 1963. 'Where the Wilds Things Are' američkog pisca Maurice Sendaka.

Koje materijale koristiš u izradi i koje su tvoje najdraže boje?

Koristim najviše papir, to je nekako vraćanje istinskom prirodnom materijalu, a boje su sve koje možete zamislite, nemam preferenciju ka jednoj boji više od druge, mada volim raditi s papirom koji ima teksturu. Zadnjih godinu i pol počeo sam eksperimentirati i s drugim materijalima, kao na primjer plastičnim folijama.

Kako izgleda proces izrade i koliko traje?

Proces može biti dugačak i, naravno, sve u zavisnosti od teme, namjene, priče koja se maskom želi ispričati. Tako mi je, primjerice, zadnja maska koju sam radio za spot  “Hold it onto love” srpskog glazbenika Luke Ivanovića, poznatijeg kao Luke Black uzela oko osam sati. Proces ide ovim redoslijedom: skiciranje, izrezivanje konstrukcije koja će podržati masku za modela koji će je nositi, savijanje papira, rezanje škarama i skalpel nožem, pozicioniranje pojedinačnih komada, premještanje da se uklope kako treba i onda lijepljenje da se sve osigura kako ni jedan komad ne bi ispao za vrijeme korištenja.

Čime se još baviš?

Pored maski radim ilustracije, što mi je ljubav iz djetinjstva, tako da sam uspio spojiti tu ljubav s proizvodnjom par odjevnih predmeta, kao i ruksaka i torbi s mojim ilustracijama koje se proizvode u Japanu u jednoj maloj manufakturi. Isto tako radim s najmlađima i to na festivalima, držim razne radionice i većinom ih stvaram u zavisnosti od godina djece, tako da gledam da im prilagodim tematiku koju mogu  shvatiti, ali isto tako nisam jedan od onih koji djeci daju teglu da je ukrašavaju. Moje radionice nose tematiku i želju da pokažem da se može raditi nešto drugačije od ustaljenog.

Koji su tvoji omiljeni motivi u izradi?

Životinje, priroda, geometrija.

Imaš li neku zanimljivu anegdotu bilo uz samu izradu, prodaju ili susret na ulici?

U Tokiu sam bio profiliran u Japanskim magazinima par puta, i na jednom sajmu mi je prišao momak, pogledao majice i počeo vikati: Saša san, Sasa San”. Ja rekoh: Da, to sam ja”,a  on je rekao da je čitao o meni i da me tražio kako bi kupio moju majicu. Dodao je kako će se prošetati po sajmu i da će se vratiti. I naravno vratio se 10 minuta prije zatvaranja i kupio dvije majice.

Koji je tvoj najtraženiji komad?

Iskreno, nemam pojma, makar zadnje što sam napravio su bili ruksaci koji su se prodali veoma brzo.

Koji su ti planovi za dalje?

Planiram dosta toga, ali mi je iskreno želja da radim liniju proizvoda za najmlađe, tipa opremu za školu, odjeću i autodidaktičke igračke. Mislim da djeca zbog roditeljskog neimanja vremena previse zagrizaju u gledanje digitalnih uređaja, gdje se gubi taktilnost i osjećaj za rad s rukama, što u jednu ruku i jesu moje radionice gdje djeca moraju sama sudjelovati aktivno.

Više slika pogledaj u galeriji...