Pa tebi je auto ko ormar, komentirala je frendica kad je vidjela što sve vozim u njemu. Cipele, neka jakna, nek’ se nađe, pa par torbica. Želim da ima mjesta, a bome mi je važno i da je udoban. Kad već satima sjedim u njemu, čekam na semaforima, gubim vrijeme u koloni, barem da mi je udobno. I da ima postolje za čašu ili čak dvije.

Kad zgubidanim u prometu, obično ubacim u ler, pa me malo iznenadio automatik, nisam znala gdje ću s desnom rukom i lijevom nogom. Prvi put sam ga vozila - isprobala sam Hondu Jazz i Citroën Cactus. Ne da je jednostavno, nego je toliko lako da mislim da bi i moja Bruna (5 i pol) mogla upravljati tim vozilom. Zapravo je Cactus poluautomatik, to znači da ima mijenjanje brzina na volanu. Honda Jazz koju sam vozila je skroz automatik, mala je, skladna i kompaktna, ima neku dobru foru sa stražnjim sjedalima koja se mogu potpuno podići i najednom nastane veliki prostor za stvari. Cactus je malo nabrijaniji, ima na bočnim vratima zadebljanje. To je O.K. imati ako se puno parkirate u garažama, a ne volite ogrebotine po vratima i one vas jako živciraju. Mislim, ne možeš po gradu izbjeći rane na autu jer jednostavno nismo sami u svemiru. Isprobala sam i Fiat Tipo - ne znam zašto, ali sam mislila da je to neki mali auto. A ono sve samo ne mali, moj je imao 150 KS. Čini mi se kao pravi obiteljski model, poveći, ali izgleda jako sređeno, fensi. Talijani ko Talijani, briju na dizajn i tu stvarno znaju posao. Puno stane u prednji pretinac, ispred suvozača...

Strpala sam unutra hrpu sunčanih naočala u kutijama. A onda još i kozmetičku torbicu. Ne mogu oni napraviti toliki pretinac a da meni bude preveliki. Ali pokazao se dostojnim jedne šmizle koja mijenja sunčane kao maramice. Prije toga sam u Cactus trpala cipele ispod sjedala. Suvozačeva. Jer mi je superpraktično od tamo pecati kad se presvlačim u autu. A onda je poanta i da još stanu nečije noge pokraj svih tih cipela, i po mogućnosti da mi ih Bruna (5 i pol) ne zgazi kad ide van iz auta. Što redovito čini. Dakle, u Cactus sam iza sjedala složila četiri para cipela i još je bilo mjesta za noge. Za pohvalu. I sad ide sportaš - Peugeot 308 GTI Sport je atlet na četiri kotača, nabildan opremom i kožnatim sjedalima. Ah, bila je to ljubav na prvi pogled. Čak smo si pasali i stylingom - ja sam imala crne traperice i crvenu bluzu, a on iste boje. Ipak sam na njemu isprobala nešto trivijalno - natrpana kolica za plac stanu iza vozačeva mjesta uspravno, kao saliveno.

Kad sam sjela u njega, odmah sam osjetila razliku - znaš da si u sportskom autu jer izgled ne vara, a stvar je jasnija kad stisneš gas. Malo sam ga nagazila pa mi je kamerman poletio, ali morala sam probati. Samo jednom se živi.