Ovo radno mjesto je definitivno veliki izazov u karijeri, je li vam žao da ste se prihvatili ovog posla baš u ovo nepovoljno vrijeme za tržište kapitala?

Prilično sam nemirnog duha i najduže što sam provela na nekom radnom mjestu je pet i pol godina, i to u Plivi. Imate različite ljudi, one koji će raditi 15 godina u nekoj firmi i neće im to biti problem. A ja definitivno nisam od tih, iako je mijenjanje firmi prilično naporno. Svaki puta se morate navikavati na nove ljude, standarde, nakon čega vi uvodite neke svoje načine rada i suočavate se s mogućim otporom. No, meni je to uvijek bio izazov i nije mi bio problem. Što se tiče Burze, jest, malo mi je žao što sam došla u nezahvalna vremena. Nije sve baš tako uzbudljivo, ima dosta loših i poraznih trenutaka. Znamo se često šaliti kolega u Upravi i ja, kako izgleda da ćemo biti ovdje četiri najgore godine i da će onda doći netko nakon nas i ‘pobrati vrhnje’. Moj mandat još uvijek traje i vidjet ćemo kako će proteći do kraja. Teško je reći što će biti. Za sada sam zadovoljna. Osjećam da se vide neke pozitivne promjene.

Imate supruga koji je također vrlo zaposlen i imate malo dijete. Kako  uspijevate uskladiti privatni i poslovni život?

To s majčinstvom i karijerom je veoma komplicirano. S jedne strane mi je žao da nisam imala dijete dok sam bila mlađa jer bi ih onda možda imala više i bila bi manje opterećena odgojem. A s druge strane, kad rodite u mojim godinama, onda ste ipak opušteniji što se tiče posla i karijere. Kada sam rodila sina, bila sam izvršna direktorica u velikoj banci i nisam imala osjećaj da nešto propuštam i da će moja karijera zaostajati. Imala sam odličnog šefa koji me je još i kudio kada sam se ranije vratila s porodiljnog. U mojim godinama žena je sigurna da čak i ako zakaže na poslovnom planu, to uvijek može ispraviti. Život je zapravo dug i to je samo jedan mali vremenski period kada zaista trebate biti sa svojim djetetom. Ne bih mogla roditi dijete pa ga onda uopće ne viđati. To ne bi imalo nikakvog smisla. Možda su mlađi ljudi tome skloniji. No ja pazim da provodim sa svojim djetetom dosta vremena. I kada putujem, često ga vodim sa sobom. Recimo, kada imamo konferencije Zagrebačke burze, svog sina uvijek vodim sa sobom. Imamo gospođu koja ga čuva i koja onda ide s nama. Njih dvoje šeću i kupaju se, a ja radim.  Malo je to neuobičajeno za naše prilike, ali ja sam započela s tim običajem u svojoj radnoj okolini, a onda su i kolege počele slijediti moj primjer. To su sve načini na koje se možete osjećati da ste uspješni na oba polja. Ne osjećam čak ni da je to tako teško.

Kakva je situacija na Zagrebačkoj burzi? Koliko je žena i na kojim pozicijama?

Kod nas na Burzi otprilike polovica je žena. Neki zaposlenici su mi rekli da otkad sam došla ovdje, na mjesto predsjednice Uprave, da se stanje promijenilo u korist žena, ne u brojčanom smislu nego u smislu donošenja odluka. Možda sam sklonija sazvati svoje kolegice i s njima rješavati goruća pitanja nego s kolegama. Hijerarhijski smo izjednačene, iako, na kolegijima je zapravo ipak nešto više žena nego li muškaraca. Dakle, radi se o šeficama Odjela.

Što mislite da su tipično ženske karakteristike u poslu?

Muškarci i žene su definitivno različiti u poslu. Žene su pouzdanije i orijentirane na detalje, što je jako važno i korisno, pogotovo u poslu kojim se bavim. Ako su uz to još i odlučne, to je onda idealna kombinacija.

Kako biste definirali svoj stil vođenja tvrtke? Odnosno, što mislite kakva ste šefica?

To bi bilo najbolje pitati moje kolege i zaposlenike. Iz moje perspektive, jako puno razmišljam o međuljudskim odnosima i trudim se ljudima dati priliku da kažu što misle. U međuljudskim odnosima se oslanjam na svoju „žensku“ intuiciju koja me je rijetko prevarila.
Dosta sam orijentirana na akciju, pa nije da samo „šefujem“ nego zaista puno i sama odradim. U prošlosti mi je bilo vrlo teško prepustiti stvari drugima, ali kada steknem povjerenje, rado delegiram i volim kad su ljudi kreativni, inventivni i posvećeni onome što rade.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Idem na jogu i bavim se kuhanjem. Veselim se što sam naučila raditi sama kruh. Iako kod mene je to dosta promjenjivo. Probala sam gotovo sve sportove, ali trenutno mi je joga prioritet. Joga me opušta i imam osjećaj da mi pomaže u koncentraciji. Zapravo sam privatno prilično povučena osoba i treba mi neko vrijeme da provedem sama sa sobom.

Živite izvan Zagreba, u Samoboru.

To je zapravo bio odabir moga muža koji je Zagrepčanin. Oduvijek je imao želju živjeti izvan grada i s obzirom na to da sam ja odrasla u samom centru Zagreba, u Martićevoj ulici, za mene je to bila ogromna promjena. Sada smo tu pet godina, imamo kuću što je svakako prednost. No, nisam baš sigurna da ćemo zauvijek ostati, dijete nam ide u vrtić i u pregovorima smo da bismo se, kada krene u školu, vratili u Zagreb. S jedne strane mi nedostaje civilizacija, a s druge strane je jako lijepo što je tiho, što kroz ulicu ne prolaze auti. U inozemstvu je koncept života takav da ljudi teže životu u manjim gradovima, ali ti gradovi imaju infrastrukturu. Ovdje nema dovoljno vrtića, nema društvenih događanja, nema kina, osim dućana zapravo nema ničega. Život u manjim gradovima ima smisla prvo ako postoji kvalitetna infrastruktura, što kod nas još uvijek nije slučaj. Stvari se mijenjaju na bolje, ali prilično sporo.

Kako biste definirali svoj stil odijevanja?

U privatno vrijeme jako volim neformalno odijevanje, pa to uz kombinaciju s klasičnim komadima pokušavam primjenjivati i na poslu. Kako često imam vrlo formalne događaje, „zaglavim“ u crnim kostimima s nekim detaljima u kojima izgledam puno ozbiljnije nego li se osjećam. Jako volim modu i mislim da je oblačenje vrlo značajan dio prvog dojma kod ljudi. Zato sam vrlo umjerena što se tiče isticanja ženskih atributa. Kad sam pohađala MBA na Bledu imali smo predavanje o poslovnom stilu i od tada mi je ostalo pravilo da žena uvijek mora imati naušnice jer tako izgleda sređeno, da frizura mora biti uvijek uredna. Volim visoke pete i nosim ih vrlo često i mogu u njima provesti cijeli dan. U mom se ormaru može naći zbilja svakakve odjeće, ali veliki dio ne stignem nositi jer je neformalnih događanja u mojem životu puno manje nego formalnih.

Poštujete li nekakav dress code u poslovnom odijevanju ili to u tvrtki u kojoj radite nije nužno?

Poštujemo dress code, osobito kad imamo sastanke s klijentima. Tek petkom dozvoljavamo malo neformalnije oblačenje. Stil odijevanja u svakoj kompaniji svojim uzorom određuje management, pa se trudim izgledati formalno i profesionalno, a to očekujem i od svojih zaposlenika. Mislim da neki ljudi sami sebe nepravedno diskriminiraju u poslovnom smislu radi krivog stila oblačenja. Ja to vidim kao dio pravila po kojima funkcionira poslovni svijet – kada si kuhar nosiš uniformu, kada radiš u financijskoj instituciji, nosiš odijelo i to je u biti tvoja uniforma.

Kako njegujete kožu? Imate li neke tajne i savjete kada je u pitanju njega kože?

Kako godine prolaze, količina krema u mojem ormariću se gomila. Sve više naginjem kozmetici koja je prirodna i bez konzervansa. Nemam neke posebne tajne, kozmetiku dosta često mijenjam i nisam vjerna samo jednom brandu. Jako mi se sviđa kozmetika koja se prodaje u ljekarnama iz linija nekih termalnih voda, a volim i Afroditinu kozmetiku – nije skupa, a odlične je kvalitete. Ranije sam radi branda kupovala kreme od npr. Chanela ili Diora, ali sada mislim da su bolji brandovi koji se profesionalno bave njegom kože, a nisu ekstenzije modnih brandova.