Dior i Chanel u rukama novih kreativnih direktora: Dvije kuće pokazale su zaokret na Pariškom tjednu visoke mode
- Dolazak Jonathana Andersona u Dior i Matthieua Blazyja u Chanel otvara pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta s mitovima na kojima su te kuće izgrađene
- Dior, povijesno vezan uz ideju ženstvenosti kao arhitektonske konstrukcije, i Chanel, čija je revolucija počivala na oslobađanju tijela i svakodnevnici kao luksuzu, danas djeluju u kontekstu u kojem su njihovi izvorni manifesti istodobno kanonizirani i iscrpljeni
- Novi kreativni direktori ne nasljeđuju prazno platno, već gusto slojevitu arhivu očekivanja, referenci i institucionalnih pritisaka. Predstavili su vizualno nježne, ali moćne kolekcije koje pobuđuju optimizam
Pariški tjedan visoke mode ove sezone nije tek još jedan ritual luksuza, već jasan signal dubinskih promjena u samoj srži couture sustava. Dior i Chanel – dvije kuće koje utjelovljuju povijest, mit i institucionalnu moć visoke mode – predstavile su prve couture kolekcije svojih novih kreativnih direktora, Jonathana Andersona i Matthieua Blazyja. I dok je Anderson obradio vrt i floralne elemente, Blazy je pročistio dizajn do te mjere da očito naglašava, vrijeme je za novi početak.
Anderson je svoju prvu kolekciju Visoke mode za Dior prvo pokazao – Johnu Gallianu, kojeg cijeni još od vremena studija na londonskom St. Martensu. Galliano je sjedio i u prvom redu, prvi puta nakon odlaska iz kuće 2011. Njemu, kao i samom Dioru, Anderson je posvetio idejnu razradu kolekcije, a sve skupa uokvireno je u prirodu, još jedan bitan element, ponajprije latice i cvijeće.
Otvaranje kolekcije obilježile su voluminozne plisirane haljine koje su istodobno referirale na njegov prvi Dior ready-to-wear look i na senzualne keramičke forme Magdalene Odundo, s kojom je Anderson ostvario i izravnu suradnju. Njezina će keramika biti izložena uz odabrane modele iz kolekcije i povijesne Diorove arhive, čime couture postaje dijalog između mode, umjetnosti i povijesti kuće.
Za Andersona, couture nije tek demonstracija zanatske virtuoznosti, nego laboratorij ideja i emocionalna investicija. Njegove siluete, premda tehnički kompleksne – kaputi pješčanog sata, drapirane haljine prekrivene tisućama tekstilnih latica – djeluju lakše i slobodnije nego njegovi dosadašnji radovi.
Kolekcija funkcionira poput kabineta kurioziteta, inspiriranog prirodom kao stvarnim, ali i artificijelnim konstruktom: prozirni topovi spiralne preciznosti, teksture nalik makro snimkama leptirovih krila te zvonolike haljine koje reinterpretiraju Diorovu opsesiju đurđicom.
Iako su se u kolekciji mogle osjetiti suptilne reference na prethodnike – Simonsovu oštru krojačku disciplinu ili Gallianovu belle époque senzualnost – Andersonova vizija ne djeluje poput kopije. Njegov pristup jasno priznaje da je Dior kuća s višeslojnim nasljeđem, ali i da moda funkcionira kao neprestani ciklus reinterpretacije, a ne kao svetinja.
Ako je Andersonov Dior spektakularna ekspanzija couture pojma, Blazyjev Chanel započinje suprotnim gestom – oduzimanjem. Za svoju prvu haute couture kolekciju, Blazy se suočio s paradoksom kuće čiji su kodovi među najprepoznatljivijima u povijesti mode. Umjesto da ih naglasi, odlučio ih je svjesno suspendirati.
Njegov prvi izlaz – gotovo eterična, nude verzija klasičnog Chanel kostima od šifona – djelovao je poput duha originala. Blazyjevo pitanje bilo je radikalno jednostavno: može li se doći do esencije Chanela bez tvida, kamelija i draguljastih gumba? Time se jasno distancirao od pristupa svoje prethodnice Virginie Viard, čiji su rad često definirali upravo ti vizualni signali. Uostalom, naveliko ih je naglašavao i sam Lagerfeld, no bilo je to neko drugo vrijeme.
Blazy svoj rad vidi kao razgovor s Gabrielle Chanel, podsjećajući da je u vrijeme nastanka couture ateljea moda bila namijenjena svakodnevnom životu žena, a ne isključivo ceremonijalnim prilikama.
Upravo zato zanimalo ga je može li couture danas biti jednostavan poput crne suknje ili hlača, bez gubitka dubine i značenja. Proces dizajna obilježilo je kontinuirano „skidanje slojeva“ – uklanjanje svega što je djelovalo suvišno ili preteško, čak i kada je riječ o tehnički impresivnim večernjim haljinama.
Ipak, Blazy nije zanemario zanatski potencijal kuće. Suradnja s ateljeima poput Lesagea, Lemariéa i Lognona rezultirala je teksturama inspiriranim ptičjim perjem, rafijom i reinterpretacijama tvida kroz vez i tkanje. Umjesto skica, Blazy preferira rad izravno s materijalima, dopuštajući procesu da ostane otvoren, promjenjiv i živ – kvaliteta koju smatra ključnom za suvremenu couture praksu.
Njegov dolazak u Chanel prati i dubinska reorganizacija dizajnerskog studija, s ciljem stvaranja održivijeg radnog okruženja i jasnijeg fokusa na couture, ready-to-wear i Métiers d’Art kolekcije. U trenutku kada Chanel bilježi rekordnu potražnju za coutureom i planira širenje radionica i obrazovnih programa, Blazyjeva vizija suzdržane, ali konceptualno snažne visoke mode djeluje kao strateški, a ne samo estetski zaokret.
Debiji Jonathana Andersona i Matthieua Blazyja jasno pokazuju da visoka moda danas više ne može postojati samo kao demonstracija luksuza. Kod Diora, couture se širi u javni kulturni prostor, dok se kod Chanela vraća introspektivnoj ideji odijevanja. Različiti pristupi, ali ista ambicija: redefinirati couture kao relevantnu, živu formu koja ne robuje vlastitim mitovima, već ih svjesno preispituje.