Svi mi volimo biti u pravu ili barem misliti da smo u pravu. Godi egu. Godi nam taj osjećaj ispravnosti koji se ponekad transformira u osjećaj superiornosti. Koliko nam tek godi. Što smo nesigurniji, što smo nesvjesniji svoje ljudskosti i ljudskosti u drugima, to nam više godi tako kreiran osjećaj superiornosti. Ne bih rekao da smo svi takvi, ali definitivno većina spada u tu skupinu. Skupinu u koju se osjećaj ispravnosti i svrhovitosti ne stvara kroz životno afirmativna djela, nego kroz pripadnost svom ideološkom ili vrijednosnom plemenu koje ne preisputuje svoja uvjerenja, a vrijeme provodi lajući na neistomišljenike. To povećava koheziju i osjećaj povezanosti s vlastitim vrijednosnim plemenom, ali uništava povezanost sa sobom, svojom autentičnom prirodom, ljudskošću u sebi i u drugima. Jer nikome nije suđeno da bude nekritički lajavac na neistomišljenike.

I sada je potpuno svejedno o kojem se plemenu radi. Bilo da si oduševljen bilo kojim Lolekima i Bolekima s neviđenim talentom da činjenice koje ne odgovaraju njihovom narativu proglasi pandemijskim marketingom ili si sveti borac za zaštitu života od začeća pa pravo na izbor izjednačiš s ubojstvom ili si zakleti, nekritički branitelj mog imena i prezimena, čak i ako zeznem ili si protivnik cijepljenja koji vjeruje u sulude teorije zavjere ili si zakleti pobornik cijepljenja koji naivno vjeruje da je ono besprijekorno ili... Potpuno je svejedno kojem plemenu pripadaš. Ako si odlučio ne preispitivati svoja uvjerenja, ako imaš zgodan nazivić za neistomišljenike koje je ključno što prije omalovažiti da se ne bi slučajno dogodilo da uopće uvažiš ono što govore, ti zapravo njeguješ taj infantilni osjećaj superiornosti koji godi tvom egu, ali ti krade ljudskost. Krade ti zdrav razum. I suosjećanje. Krade tebe. Svede te na vojnika svojih uvjerenja koji slijepo poštuje zapovijedi svog plemena.

I uvjeren sam da nijedan tekst ne može baš ništa promijeniti za takve ljude. Nisam ni dovoljno naivan ni dovoljno mlad da vjerujem u nemoguće. Baš zato što ne preispituju svoja uvjerenja ne sumnjam da će imati prigodni epitet i za mene. U redu je, navikao sam se. Dakle, ne želim ih mijenjati jer imam previše godina da bih glumio Sizifa. Ali možda će ovaj tekst pomoći nekima iz njihove okoline da bolje shvate uzaludnost smislenog i argumentiranog razgovora s takvim ljudima. Ili ikakvog razgovora o temama koje su ključne za njihovo pleme, da budem precizan. Jer razgovor podrazumijeva dvosmjernost. Podrazumijeva slušanje. A oni su nesposobni slušati, a kamoli čuti drugu stranu. Jer su uvjereni da su u pravu. Jer su uvjereni da znaju istinu. I onda ne slušaju neistomišljenike, čak i kad ti neistomišljenici imaju smislene argumente jer jednostavno moraju vjerovati svom narativu. Ne možgu se odreći svojih uvjerenja jer bi se onda odrekli svog plemena, svog identiteta, osjećaja pripadnosti i vrijednosti. Ne znači da su to nužno loši ljudi i da ne mogu činiti dobro na raznim životnim područjima. Samo znači da ne mogu voditi smisleni razgovor o bilo čemu što ugrožava njihova temeljna uvjerenja.

Dakle, ne želim mijenjati takve ljude. Znam da će me i ovaj put počastiti šarmantnim epitetom i dislajkom stranice ako im je ranije promaklo da nisam fan intelektualne i/li duhovne infantilnosti. Cilj teksta je objasniti jednog njihovog saveznika da biste shvatili način njihova funkcioniranja i tako si možda uštedite živce i energiju.

Taj se saveznik zove selektivna percepcija. Svi smo joj donekle skloni, ali ovakvi je idejni ili ideološki ratnici uzdignu na životni tron. Selektivna percepcija kaže da ćeš snažnije primijetiti ono što potvrđuje tvoja trenutačna uvjerenja. Ako si uvjeren da su muškarci svinje, snažnije ćeš uočiti one koji doista rokću. Ako si uvjeren da je cjepivo štetno, percepirat ćeš primjere koji to potvrđuju. Ako si uvjeren da sam besprijekoran ili da sam gad, uočavat ćeš samo one događaje koji to potrđuju i silovat ćeš interpretaciju raznih događaja da potvrdi to što želiš vjerovati. Ako si uvjeren da su borci za pravo na izbor zapravo latentne ubojice, vrištat ćeš iz sve tastature na njih i naglašavati sve što ukazuje na njihovu nehumanost. Ako toga nema, izmislit ćeš... I tako ćeš se dodatno uvjeriti u ono u što ionako želiš vjerovati.

Možda se čuli za termin confirmation bias koji je brat blizanac selektivnoj percepciji. Možda čak i sijamski jer su doista nerazdvojni. Selektivna percepcija je glavni instrument te naše sklonosti potvrde trenutačnih uvjerenja. Ona se uključi jer nam godi potvrditi ono u želimo vjerovati, ono što odgovara našem trenutačnom narativu, našem trenutačnom idejnom ili vrijednosnom plemenu. I kao što sam napisao, svi smo tome donekle skloni jer volimo osjećaj da smo u pravu. Ali ne uzdižu svi taj princip na životni tron. Nisu svi toliko mahnito ponosni na svoje odabrano sljepilo prema svemu što pripituje njihova trenutačna uvjerenja. A kada ugledate nekoga tko jest mogu vam samo savjetovati da ne ispravljate njihove krive drine. Oni su toliko ponosni na njih i daju im snažan osjećaj pripadnosti, ponekad čak i smisla, da nemate nikakve šanse uvjeriti ih da plove u intelektualno krivom smjeru.  I zato je mudrije vrijeme iskoristiti inteligentnije. To uključuje i razgovor s neistomišljenicima, samo da slušaju...

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva