Ne znam jeste li i vi primijetili da manje reagiramo na vijesti iz Ukrajine. Manje tražimo kanale koji imaju najsvježije informacije, manje vremena ih pratimo i većina ljudi ipak slabije emocionalno reagira. Što je i razumljivo jer smo krajem veljače i tijekom ožujka bili u stanju svojevrsne kolektivne neuroze. Živci su bili tanki, dominirao je kontinuirani osjećaj uznemirenosti, a tjeskoba je bila prisutna i kod ljudi koji joj inače nisu skloni. Kao da se nesigurnost ugurala u središte stanice, a imali smo osjećaj da je kupila jednosmjernu kartu. I taj osjećaj neizvjesnosti, jer ne znamo kada bi nas nesigurnost mogla napustiti, dodatno nas je opterećivao.

A sve je to došlo nakon dvije godine psihičke iscrpljenosti od svih društvenih problema uzrokovanih koronom. Već smo bili iscrpljeni kada je novi izvor opasnosti pokucao na vrata. Ma nije pokucao na vrata, već ih je ruskom zoljom raznio. Nenajavljeno, okrutno, bešćutno. I naravno da smo tako reagirali. Naravno da smo bili prestrašeni i uznemireni do kostiju. Naravno da smo slabije spavali i imali slabiju kontrolu nad sobom jer smo osjećali da nemamo kontrolu nad još jednom svjetskom krizom koja nas itekako ugrožava. Mnogi su mislili da će stalnim praćenjem vijesti vratiti dio osjećaja kontrole. Da će biti mirniji ako znaju što se zbiva u svakom trenutku. A zapravo su se tako nehotice dodatno punili nervozom i nesigurnošću. I naravno da smo se sada odmaknuli od toga. Naravno da manje pratimo vijesti. To ne znači da nam više nije stalo do patnje Ukrajinaca i milijuna nedužnih ljudi širom Europe, već da smo shvatili da ne možemo biti mentalno zaključani u zbivanja oko Ukrajine. 

S druge strane, nije zdravo, a ni ljudski, ignorirati situaciju. Nije zdravo ni relativizirati patnju milijuna ljudi s akamdemskim raspravama o „pravim uzrocima rata koje skrivaju mainstream mediji“. Takav narativ guraju donedavni fejs slobodaški epidemiolozi koju su preko noći postali vrhunski politički i geostrateški stručnjaci. Sve oni znaju jer im bizarni portali serviraju bizarne teorije zavjere koje oni gutaju za doručak, a još se i osjećaju superiornima nad nama neinformiranim ovcama. I kada su širili bizarne teorije o koroni tvrdio sam i da s tim ljudima nema smisla ulaziti u dijalog jer ne slušaju, ali i da je problem veći od korona krize. Da je korona bila samo katalizator rasta takvog antirazumskog promišljanja te da će biti destruktivan faktor i kod svakog sljedećeg javnog pitanja, a to vidimo upravo sada. Jer tragično je relativizirati užas Putinovih postupaka ili infantilno skretati pažnju na ulogu SAD-a ili Pepeljuge ili prozivati nekoga za licemjerje jer se kao folira zato što više “suosjeća” s Ukrajincima nego sa Sirijcima. Pisao sam o whataboutismu – reakciji infantilnog skretanja pažnje s onoga o čemu ne želimo jednostavnim upiranjem prstom u drugom smjeru. I to pali u eri društvenih mreža. Pali jer imamo pažnju zlatne ribice i volimo emocionalno zapaljive teme. Na njih reagiramo instinktivno. Whataboutism je otporniji virus od korone i nažalost, nećemo ga se moći riješiti. Možemo samo ojačati svoj pojedinačni intelektualni imunitet pa da nas ne zarazi svojim relativizmom i bešćutnošću.

Dakle, nije zdravo ignorirati što se događa, koliko god je teško. A teško je, znam.

Pogotovo za mnoge ljude iz naših krajeva jer se dogodila i tzv. retraumatizacija. Mnogi nisu zaliječili rane od ratnih 90-ih i mnogi se vrlo jasno sjećaju dana u skloništima, čak i da ova desetljeća nisu proveli stalno prepričavajući ratne traume. Kod mnogih se ta nesigurnost i osjećaj ugroženosti sakrio u stanicama i sada je isplivao van. I dogodila se retraumatizacija. Možda ste čuli za taj termin kad npr. žrtvu zlostavljanja okrive da je nosila krivu odjeću ili je okrive da je isprovocirala svog zlostavljača, implicirajući da je ona nekako odgovorna za taj strašni čin. Ona je prvo doživjela traumu zlostavljanja, a onda i dodatnu traumu zbog neukog ponašanja okoline, policije, odvjetnika ili bilo koga tko ne suosjeća. To se smatra retraumatizacijom, a upravo su to ovih mjeseci iskusili mnogi ljudi oko nas. 

I to je jedan od razloga zašto smo smanjili praćenje vijesti. Ne znači da nam nije stalo do Ukrajinaca, već samo da nam je stalo i do nas samih pa smo se odlučili zaštititi od življenja u traumi. Pojedinačnoj i kolektivnoj.

I što nam je sada činiti?

Kao što znate, nikad nemam tri jednostavna savjetića koje možete primijeniti u tri minute da sve odmah prođe. Ali možda možemo nešto da pomognemo i sebi i svima ugoroženijima.

1. Suosjećanje je uvijek dio rješenja.
Tako pokazujemo ljudskost i spremnost da sačuvamo povezanost između nas. Osoba koja proživljava teške trenutke osjeća olakšanje čim vidi da netko suosjeća. Da netko razumije. Tako osjeća da nije sama. To neće riješiti čitav problem i zaliječiti čitavu emocionalnu ranu, ali je dobar početak. Bilo da se radi o vašoj sestri, kolegi s posla ili ukrajinskoj obitelji koja odsjeda kod vaših susjeda, suosjećanje je uvijek dio rješenja.

2. Kontrolirajte ono što možete.
Kad god smo suočeni s velikim krizama na koje možemo ograničeno utjecati posebno je važno utjecati na ono na što možemo. Organizirajte humanitarnu akciju, pomozite koliko možete... No utjecaj ne koristite samo na pomaganje drugima, već i sebi.

3. Ovladajte svojim rasporedom.
Stvorite prostora za ono što vam godi. Vježbanje, boravak u prirodi, druženje s dragim ljudima, učenje neke vještine, bavljenje hobijima...

4. Prestanite ispravljati tuđe krive drine!
To ne znači da se povučete i ne izražavate svoje mišljenje. Samo da ne ulazite u bijesne rasprave s ljudi koji su bijesni na zdrav razum. Gubite vrijeme i energiju. Ne slušaju vas. Niti neće. Prihvatite to. I nastavite dalje. 
Zdravo je i korisno polemizirati s razumnim neistomišljenicima. Ali nije zdravo polemizirati s nemišljenicima. I u stvarnom životu i na društvenim mrežama mudra reakcijea je delete, a ako su opsjednuti pa mogu samo pričati o tome onda je opravdano i block. Tako ćemo stvoriti više prostora za smislenije radnje.

5. Radite nešto što nema nikakve veze s krizom.
U redu je pokušati razviti novi hobi, naučiti novi strani jezik, upustiti se u neku avanturu... Jer ne smije se sve vrtjeti oko krize. Kao i obično, cilj je pronaći zlatnu sredinu između poistovjećivanja s krizom i ignoriranja iste.

Znam da smo umorni i iscrpljeni, ali baš je zato važnije raditi sve što možemo da što više moguće vratimo osjećaj mira i kontrole, kolike-tolike... 

Sretno nam s time!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva