Vjerujem da vas je većina čula da je izdavačka kuća Menart otkazala distribuciju i prodaju albuma Tram 11 jer „ne podržavaju nikakav oblik mržnje, već slobodu govora i različitosti“. Trenutačno se neću baviti očitom činjenicom da su mogli i ranije preslušati album koji objavljuju jer je to argument koji bi iskoristio i vrtićarac pa ne zaslužuje više od ove jedne rečenice. 

Mnogo intrigantnije je ponovno pokušati odrediti granicu između govora mržnje i slobode govora. Jer ona i nije toliko tanka koliko se u javnosti da naslutiti, a tema je iznimno važna jer govor mržnje ponižava ljudskost, a vrata u javnom prostoru otvaraju mu se upravo bastardizacijom poimanja slobode govora. 

Dakle, svi imamo slobodu mišljenja. O svemu možemo misliti što god želimo. Imamo čak i slobodu govora unutar svoja četiri zida, ali ne nužno i na svom zidu na društvenim mrežama. Drugim riječima, nitko vam neće stvarati probleme ako nekoga nazovete “jednoumnim kretenom” među svojim društvom u subotu navečer, ali hoće i trebali bi kada to napišete na svom zidu ili objavite na albumu. Nitko vam neće stvarati probleme ako u svom domu “tobožnje pacifiste nazoveš antikristima”, ali hoće i trebali bi ako to napraviš javno. Naravno da u privatnosti svog doma smiješ vrijeđati ekipu s Faktografa, ali ne smiješ nekoga javno nazvati „kurcem s Faktografa“. Sve su to izrazi koji su se našli na spomenutom albumu kojem će, bez ikakve trunke sumnje, narasti prodaja nakon ovog javnog debakla.

Dakle, slobodu mišljenja imamo svi. A imamo i slobodu govora ako se radi o našim domovima ili birtijama u dva ujutro. Ali ne i ako se radi o javnom prostoru. Ako javno vrijeđamo i prijetimo, onda to ne spada u slobodu mišljenja i govora, nego u govor mržnje. Jednako je jadno i žalosno taj govor mržnje koristiti i u privatnoj sferi, ali u javnoj je i tragično i toksično, ali i zabranjeno. 

Sada možemo analizirati moju prethodnu rečenicu. Dopustivo je govor mržnje nazvati jadnim i žalosnim jer vidi čuda, iz govora mržnje baš i ne rastu cvjetići. Nazvati nešto jadnim i žalosnim nije govor mržnje, već izražavanje mišljenja bez vrijeđanja, prijetnje i sl. Ali da sam lika koji je koristio ovakve izraze nazvao priglupim jadnikom iz konzervativne pećine intelektualnog jada, onda bi to bilo vrijeđanje i samim tim spada u govor mržnje. Ogromna je razlika.

Znam da mnogi ne uočavaju tu distinkciju. Njihova je logika jednostavna – govor mržnje je svaka kritika onoga s čim se slažem. A sloboda govora je sve rečeno s čime se slažem. Takva intelektualna tragedija nije ništa novo, ali se u posljednjem desetljeću proširila brže od omikrona. Ali da, to je tragedija. Jer ne uzima u obzir ni što se reklo, ni kako se reklo, ni je li iznesena kritika nečega što je netko rekao ili se vrijeđa njega kao osobu... Ne uzima se u obzir ništa, nego ima tu jednostavnu, intelektualno tragičnu logiku – ako si na mojoj strani sve je dozvoljeno. Ako nisi, onda ništa nije dozvoljeno. I da se opet vratim par desetljeća unatrag, to je sasvim zadovoljavajuća logika za vrtićarce. Ali za sve, pa i za one sa završenom osnovnom školom ne bi smjela biti. 

Dakle, s ovakvim riječima je toliko žestoko prijeđena granica da baš ništa ne bi trebalo biti problematično: "Svi ste tu zbog novca kao mit iz Jasenovca. Balaševići nema vam države ni na igrici, pušite k***c za ćirilicu na Ilici, bipolarni bipsići, je*o li vas ćaća, ko Plenki i Njonjo svi ste topla braća. Hejteri šahovnice, klonovi sa pozornice, di su maskice, pucajte si u sljepoočnice."

Kristalno je jasno da se tu prešla crta. Ali naravno da će se u ovom ludom vremenu čak i ovako gnjusni govor mržnje kržljavo braniti slobodom govora ili govorom slobode. Naravno da će se njihovi (ili njegovi) istomišljenici pozivati na cancel culture, strahotu cenzure i bijedne leftarde koji kmeče nad snagom istine. Tako je već godinama, a sukob će se samo zaoštravati. 

To ne znači da u intelektualnom snobizmu lijeve opcije nikad nema problema, ne znači da ni oni ponekad ne skrenu u govor mržnje, ne znači ni da se slažem s učmalošću političke korektnosti koji negira mogućnost ikakvih stavova, ali se svakako slažem da vrijeđanju i prijetnjama nema prostora u javnoj sferi. Tu nema ničeg sivog i nema nikakvog ali… To nije sloboda govora. To je čisti govor mržnje kojeg možemo čuti i s lijeve i s desne opcije. Povijesno gledano, češći i brutalniji je s desne opcije jer je ona dio identiteta gradila na isključivanju nekih grupa ljudi, na “tradicionalnim” vrijednostima koje i žene, pa i ljude druge boje kože ili manjinske seksualne orijentacije doživljavaju inferiornima. 

Trebali bismo biti jednako alergični na svaki govor mržnje. Dolazi li od predsjednika ili anonimnih trolova. Naravno da njihov društveni utjecaj nije isti, ali jednaki su u smislu da nema opravdavanja. Ponekad se ljudi na mojoj stranici znaju začuditi jer jednako brišem i blokiram istomišljenike, kao i neistomišljenike, ako koriste govor mržnje. Jer misle da ću aplaudirati kad vrijeđaju moje neistomišljenike. Neću, ljudi moji, neću. Jer kada vrijeđaš i prijetiš, kada upadneš u tu septičku jamu, nisi na mojoj strani. Nikad. Neovisno o tome slažemo li se oko nekog pitanja.

Nažalost, takav stav je u manjini i danas prevladava, a i ubuduće će biti tako, ona jednostavna infantilna logika da a priori braniš istomišljenike, čak i kada udare ispod pojasa ljudskosti. Na još veću žalost, to će i dalje biti dominantno, barem u komentarima na društvenim mrežama. Oni pristojni su se povukli. Jer mržnja zaudara više od pokvarenih jaja.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva