Na svašta smo navikli u Hrvatskoj! Na to da visoka politika koristi jezik opskurnih likova koji zatvaraju lokalne birtije u 4 ujutro. Navikli smo na visok stupanj korupcije i zapravo se čudimo kada netko pošteno radi posao. Čudimo se kad se naš slučaj ne izgubi u birokratskoj crnoj rupi. Navikli smo se na te tragedije i još mnoge druge koje vrijeđaju osjećaj ispravnosti pa i naše IQ bodove. Ali naveo sam više tragične, nego smiješne situacije. Kada sam čuo da se u kontekstu Tram 11 govori o tzv. toksičnoj „cancel culture“, odnosno kulturi otkazivanja moram priznati da mi je to bilo smiješno. Taj bezumni spin koji bi raskrinkao i upućeniji osnovnoškolac stvarno je nešto najsmiješnije što se moglo čuti u vezi njihovog slučaja. Mnogo smiješnije od njihovog objašnjenja stavova o Jasenovcu koji se ku'iš ono, mora istražiti, jer ono, ku'iš, mora, ku'iš. To je sve samo ne smiješno. A tek humanizam koji su iskazali stavom da nisu oni protiv pedera i da oni misle, ku'iš ono, da ih ne treba ubiti, nego im samo smeta taj njihov marketing... Ma da ti se razgali srce od širine njihovih pogleda.

Čini se da je to identičan mentalni sklop koji tvrdi da je Zemlja ravna ploča jer eto, ima problema sa zakonima fizike. Ili logike. Sličan mentalni sklop demonstrirala je jedna anonimna komentatorica zbog odluke društvene znanstvenice i spisateljice Brene Brown da neće snimati podacast za Spotify zbog kontroverze oko Joe Rogana. Rekla je da ne može vjerovati da je Brene pobornica kulture otkazivanja i onda ju je ta komentatorica odlučila otkazati!? Fantastično logično.

Prošli sam se tjedan bavio stihovima Tram 11 koji spadaju u krajnje desnu sferu, a ovaj ću se tjedan pozabaviti fenomenom kulture otkazivanja jer je relativno nov u našoj društvenoj stvarnosti i zato što se u javnom diskursu miješaju kruške i patlidžani. Kao što su glavni akteri elokventno objasnili, ne znaju oni je li to kultura otkazivanja, ali ku'iš, njima su, ono, objasnili, da bi, ku'iš, mogao biti klasični slučaj, ali to kažu ovi koji to prate po Americi, ono, ku’iš. Naravno da je odmah bilo jasno da se ne radi o tome jer ljudi koji su otkazani ne daju 50 intervjua u tom tjednu. Ljudi koji su otkazani ne profitiraju od tog otkazivanja. Ljudi koji su otkazani nestanu iza javnog života jer je javnost, ispravno ili neispravno, procijenila da su toskični. 

Ovdje toga nema ni u natruhama. Ovdje na djelu nije kultura otkazivanja, nego kultura polarizacije. Bilo je jasno da će profitirati od ovoga jer će postati ikone desne opcije i svih drugih sa zabrinjavajućom lakoćom izjednačavanja govora punog vrijeđanja i predrasuda sa slobodom govorom. Ljudi koji slave takvu “slobodu govora” dobili su novu ikonu. A oni drugi ih ionako nisu slušali jer stihove kao što su „Svi ste tu zbog novca kao mit iz Jasenovca. Balaševići nema vam države ni na igrici, pušite k***c za ćirilicu na Ilici, bipolarni bipsići, je*o li vas ćaća, ko Plenki i Njonjo svi ste topla braća. Hejteri šahovnice, klonovi sa pozornice, di su maskice, pucajte si u sljepoočnice” nisu smatrali vrhuncem umjetnosti, za divno čudo. 

U ovom tekstu neću problematizirati samu kulturu otkazivanja koje može ići i u dubioznom smjeru jer ni ja nisam ljubitelj političke korektnosti i otupljivanja oštrice u javnim raspravama. No naravno, to ne znači da se treba tolerirati mržnja, relativiziranje zločina ili sam zločin, razvratan odnos prema ljudskim pravima... Možda ću neki sljedeći tekst posvetiti kritici kulture otkazivanja, ali ovdje ne moram jer se njima to nije dogodilo niti neće. Umjesto nama relativno nepoznate kulture otkazivanja, ovo je klasičan primjer itekako nam poznate kulture polarizacije.

A najveći problem u svemu ovome nije što su se oni sami osjetili žrtvama kulture otkazivanja, i o tome nam promrmljali u 258. dogovorenom intervjuu, ne shvaćajući apsurdnost da tolikim učestalim intervjuima demantiraju tezu da su otkazani. Najveći problem što su konzervativni i desno orijentirani komentatori koji i mogu složiti jednu suvislu rečenicu tvrdili da se radi o kulturi otkazivanja jer znaju kakve ideje trebaju servirati svojoj publici. Oni znaju da je kultura otkazivanja crvena krpa desničarima jer se portretira kao udar na slobodu govora. Oni znaju da se tu ne radi o tome, a svejedno će zarađivati ultrajeftine poene kod ostrašćenih istomišljenika implicirajući ili tvrdeći da se radi o tome.

Znate li tko je žrtva kulture otkazivanja?

Kevin Spacey! On je od A klase holivudskih glumaca sveden na trodnevne uloge u hrvatskoj ili malteškoj produkciji. On je nestao iz javnog života zapada. Ne nude mu se vrhunske uloge, pa ni dobre, neće biti pozvan u talk-showove u kojima je prije bio stalni gost, neće reklamirati satove ili bilo što. Nema ga, izbrisan je. Slučaj Tram 11 s tim nema nikakve veze, ali baš nikakve. 

Njih će “otkazati” oni koji ih ionako nisu ni slušali, a osvojit će novu publiku. Dakle, Tram 11 su sretne antižrtve polarizacije zbog čega će zaraditi novce i društveni utjecaj. Pitajte samo Kevina Spaceya koliko sada zarađuje i koliko ima društvenog utjecaja. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva