Napravite si sendvič, ovo će bit dugačko.

Zloslutni zvuk broj 1: “Tinu-ninuuuu”

“Vidi, vozilo hitne s natpisom transplantacija” - Andrea Andrassy, petak, 5.4. oko 19 sati. 

Šetala sam Jurišićevom ulicom s najboljom prijateljicom, a pored nas je projurilo vozilo hitne s upaljenim sirenama. “Transplantacija” - vjerojatno voze organ nekom tko dobiva novu priliku za život. Tog su jutra u Zagrebu ubijene dvije žene, a jedna od njih je možda upravo spasila nečiji život kad već nije mogla svoj. Možda je i sasvim nepovezano, ali to je prvo što mi je palo na pamet - jučer žena i majka, danas nečiji novi organ. Muž koji je ubio jednu od njih je bio dobar susjed, to se opet moralo naglasit u medijima. 

Zloslutni zvuk broj 2: “Imamo jako puno poznanstava”

“Ova influencerska spodoba (kažu da joj je ime Doris Stanković) što je pokušala ucjenjivati restoran XY u Poreču koji ju je na sreću odbio - meni je osobno prelila čašu. U ime naših roditelja i njihovih roditelja - radničke klase koja je sve svoje morala zaraditi RADOM - pozivam vas da mi se pridružite u lobiranju kod svih tzv. klijenata. Imamo jako puno poznanstava… Naš cilj je da nitko od ovih spodoba ne dobije išta besplatno… U ime naše djece koju pokušavamo naučiti etici i radu obećavam vam da ćete izgubiti klijente neradnička bagro” - Dalibor Matanić, 2020.

Vrijeme leti, tempus fugit, prošle su već četiri godine otkad je Dalibor Matanić u, sad je jasnije nego ikad, divljačkom ispadu prvoloptaškog populizma, napao influencericu koja je, ako to želite gledat na način koji pogoduje narativu da su influenceri neradnička bagra, “žicala besplatni ručak.” 

Ovo je još jedan zvuk sirena koji mnogi nisu shvatili kao sirene, nego kao herojski čin - nećemo o tome detaljno, sve se već reklo, ali ako vam na kraju današnjeg teksta ostane viška vremena i želuca, OVDJE možete otputovat u vrijeme kad smo o Mataniću znali samo da povremeno koketira s ekonomskim nasiljem i prijetnjama koje uključuju veze i poznanstva - i sve vrlo pametno pakira u scenarij o brizi za radničku klasu. Tako je, klasu koja bez da ju se pita izdvaja sredstva za previše stvari, uključujući filmske projekte upitnog doprinosa za boljitak društva. 

Zloslutni zvuk broj 3: “Ma na to smo već zaboravili”

“Shit, Matanić je ovdje, moram ga izbjegavat” - Andrea Andrassy, 2021.

Niti godinu dana nakon spodobe i neradničke bagre, našla sam se na jednom eventu na kojem je bio i Dalibor Matanić. “Shit”, rekla sam osobi koja je bila uključena u organizaciju, “Matanić je ovdje, a ja sam ga izbola u kolumni, moram ga izbjegavat.” Nije da ne stojim iza svega što sam napisala - stojim i stajat ću zauvijek - ali svejedno, čovjeku bude neugodno kad se nađe lice u lice s nekim koga je javno prozvao. 

“Zašto si ga izbola u kolumni?”, pita me osoba s velikom dozom zbunjenosti, a ja ju podsjećam na divljanje, prijetnje, spominjanje veza i sudsku tužbu koja je iz toga proizašla. 

Nekome cijela priča možda zvuči kao nebitna sitnica, ali ja sam u njoj vidjela opasnu osobu koja s pozicije moći poziva na teroriziranje grupe ljudi čiji posao ne razumije - ili samo glumi da ga ne razumije. Opet, nebitno je volite li influencere ili ne - iako SVI vole influencere kad im se izgubi pas ili mačka - Matanićeve prijetnje gubitkom posla su barbarski pristup koji bi trebalo osudit čak i ako vas nerviraju sponzorirane objave o nečijoj skincare rutini. Influenceri plaćaju poreze i ne mogu radit bez otvorene firme ili obrta, dakle ne kradu tuđi novac, dakle who the f*ck is Matanić da lobira protiv nečijeg kruha u ime tuđeg kruha čije šnite nekad odlaze i za njegove projekte? 

Ali srž problema je praktički prošla ispod radara i uz minimalnu količinu sirena jer ljudi dovoljno mrze influencere da ne prepoznaju nasilje kad se ono vrši nad nekim tko im nije drag, pa to nasilje postaje “pohvalni aktivizam” popraćen aplauzom. 

Stojimo mi tako na eventu, on lagan i mekan, vedar i nasmiješen, ja u tvrdoj nelagodi jer ga nisam tamo očekivala, a nisam ga očekivala jer sam malo dijete koje je mislilo da će nakon divljanja protiv “spodoba” postat persona non grata barem na eventima koji se većinom sastoje od influencera… ali eno njega među “nama” i djetetu u meni nije jasno što se događa.

“Aha, da da, stvarno”, kaže mi osoba koju sam podsjetila na Matanićev ispad, “ma na to smo već zaboravili.”

Naravno da jesu, ipak je to Matanić, dobro pamćenje nekad nosi više štete nego koristi. 

Zloslutni zvuk broj 4: “U pravu si, ali Dalibor je veličina”

“JA sam problematična” - Andrea Andrassy, 2021., isti event, pola sata kasnije.

Ja. Sam. Problematična. 

Jesam. Vidi sve ove ljude na eventu kojima nije neugodno, Andrea. Vidi kako im je lijepo. Stoje gdje žele, ne biraju rutu kretanja koja će im u malom prostoru omogućit da izbjegnu Matanića - i nemaju problema, a nemaju ih jer, za razliku od tebe, nisu problematični. Možda ga jesu popljuvali na kavi s prijateljima ili u Whatsapp grupi, ali to nitko ne zna, a ti si glupo dijete koje je to napravilo javno pa sad zasluženo stojiš sa strane i neugodno ti je. Oni su pametni, ti si glupa, ugodan ostatak dana. 

Izgleda da je ona osoba koja mi se javila nakon kolumne o Mataniću bila u pravu - već sam ju spomenula nedavno, ali evo još jednom:

“Super ti je kolumna, sve si točno rekla, jako ju želim podijelit ali ne mogu jer se ne smijem zamjerit gospodinu D.”

Osoba koja stoji iza komentara je (javna) osoba koja računa da će jednom možda radit s gospodinom D, a s tim dolaze i neki uvjeti koje razumijem jer nisam idiot, ali bilo bi mi draže da mi se ista osoba nije ni javila. Četiri godine kasnije, kod iste osobe o Mataniću nema ni jedne riječi, a inače ih, kad je u pitanju bilo kakvo nasilje nad ženama, ima na tisuće. Ili barem na desetke, to je točnija procjena, ali razumijete što želim reć.

Čak i sad kad je osuđivanje Matanića manje-više safe zona, kod nekih i dalje pobjeđuju oportunizam i comfort zona: “Neka drugi javno osuđuju, ja ću privatno, u inboksu, em zbog posla, em zato što čovjek ima obitelj i djecu.”

Žene koje su ga optužile (i protiv kojih se optužio sam) su isto nečija obitelj i nečija djeca, ali nije isto kad te maltretira anonimus Ante iz Gospića i director Dalibor iz kreme društva. Ante je nedopustiv i odmah ide na story, s Daliborom treba bit pažljiv, on je ipak “netko.”

Zloslutni zvuk broj 5: “Kajem se”

“Osvijestio sam da sam na neprimjeren način uznemiravao kolegice… pod utjecajem alkohola i droge…”, Dalibor Matanić, 2024. 

To što je isprika kasnije izbrisana je nezgodno, ali ovaj put je samo rezultat brisanja profila, tako da tehnički ne možemo reć da ju je izbrisao - izbrisao je sebe, isprika je kolateralna žrtva. 

Dok je još bila živa na svojem originalnom mjestu boravišta - iako će na internetu živjet vječno - isprika je bila konkretna i detaljna. Good job, djelomično.

Čovjek se sam prijavio u ustanovu za liječenje, bravo.

Nabrojao je sve svoje bolesti, bravo. 

Preuzeo odgovornost… ili priznao podijeljenu odgovornost u suradnji s alkoholom i drogom, ali svejedno, imamo priznanje.

Stižemo do ALI, ne berite brigu. 

“Naš posao je užasno stresan, ali to me naravno nikako ne opravdava” - nepotrebno, hvala, imamo cijelu onu radničku klasu s početka priče koja krvavo i vrlo stresno zarađuje mizeriju pa se ljudi ipak nekako snalaze bez skandaloznog ponašanja. 

“Napravio sam puno umjetničkih uspjeha za ovu zemlju” - wunderschön u bilo kojem drugom trenutku, ali u ovom je jednako nebitno kao i “odlično motam sarmu”… i kao “bio je dobar susjed.”

“Molim medije da ne nadodaju priče i da se svakako priča na adekvatan način obradi i provjeri te ne miješa s drugim slučajevima” - legitiman i razumljiv apel, žao mi je nevinih ljudi koji su uvučeni u ovo silom gravitacije, ali svejedno, motion denied. Ne treba nam ni režiser ni izvršni producent za ovu priču, ne sad kad smo svi dobili uvid u scenarij filma koji se očito (šutke) gleda već predugo. Vremena za korekcije je bilo i previše, ovaj put nema lobiranja ni poznanstava - i sve što se događa je zarađeno vlastitim radom, točno po naputcima iz 2020., minus faktor etike.

Zloslutni zvuk broj 6: “Jako hrabro i bravo!”

“Ja o vama nikad nisam čula ništa negativno, imate moju podršku”, žena ispod statusa u kojem Matanić nabraja sve svoje negativno, godine gospodnje 2024.

“Bravo, respect, sve je sam priznao!”

Je, sve sam, ne samo na dan kad su izašla svjedočanstva glumica, nego čak 15-ak minuta prije. Misli li itko da je jednom novinaru dovoljno da u 15 minuta nakon isprike na društvenim mrežama - čak i pod uvjetom da ju je odmah uočio - složi opsežan članak sa svjedočanstvima 30-ak žena? Spoiler alert: Hrpa ljudi misli baš to.

Dalibor se, kažu, “sam od sebe, ničim izazvan” detaljno ispričao, priznao da je problematičan i da se liječi, a onda su ga takvog ranjivog samo 15-ak minuta kasnije namjerno i nepotrebno nagazili - nakon što im je sve sam plemenito otkrio.

Ne kažem da mu nije istinski žao i da nije stvarno shvatio koliko je žena oštetio putem - i ja mu iskreno želim uspješno izlječenje (uz adekvatne poslovno-pravne posljedice) - ali ove bajke o samoinicijativnom priznanju grijeha su kronike iz Narnije i poražavajuće je da rezultiraju pljeskom i podrškom. Pogotovo zato što svaki trenutak pljeska stišava ono najvažnije, a najvažnije su žene koje već sad, a tek smo krenuli, polako postaju negativke. Ili, u “najboljem” slučaju, zaboravljene.

Zloslutni zvuk broj 7: “Zašto ga nisu odmah prijavile?”

“Ne kužim, nešto ovdje smrdi, ako ti netko šalje lascivne poruke i to ti smeta, zašto ga jednostavno ne blokiraš?” - netko jako pametan na Facebooku, 2024.

Čak i kad čovjek otvoreno prizna da je slao poruke neprimjerenog sadržaja, nešto opet “smrdi” i vjerojatno je opet kriva žrtva jer nije “jednostavno” blokirala i prijavila zlostavljača. 

Blokirajte i prijavite - ajde, jednostavno je - svog šefa ili njegovog kuma koji vam može ugrozit egzistenciju kad se pobunite na neprimjereno “ma samo se šalim” ponašanje. Ili svoju šeficu, naravno, nisu uvijek samo muškarci, iako statistički najčešće jesu. 

Blokirajte i prijavite Dalibora Matanića dok vam ljudi na eventu govore da su već zaboravili na njegovo divljanje iz 2020. - ja jesam jer imam luksuz da mi nikad nije bio nadređen ni u kojem smislu, ali svejedno sam se osjećala kao problematična osoba koja radi sranja umjesto da šuti.

Blokirajte ga i prijavite dok se zadovoljno smiješi s naslovnice koja govori da je borac za ženska prava - tko će vas shvatit ozbiljno kad u velikom fontu piše nešto sasvim suprotno? 

Blokirajte ga i prijavite u industriji koja je poznata po tome da zataškava svaki neželjeni ubod pimpekom - bilo virtualni, bilo stvarni - i sve svodi na šalu ili još gore, na dio posla. 

Blokirajte ga javno i glasno dok mu javnost glasno plješće i jedva čeka da vas zbog toga prozove glupačom željnom pažnje, lažljivicom s agendom ili samo ženom koja je ljuta jer nije dobila ulogu. 

Blokirajte ga i prijavite dok vam ljudi iskazuju podršku u inboksu, ali javno se ne bi šteli mešat.

Jednostavno je, carpe diem, život je romantična komedija.

Zloslutni zvuk broj 8: “Fine, zaboravljene djevojke” 

“Vidjet ćeš, u priči će se izgubit žrtve jer mediji štancaju previše sadržaja o Mataniću” - moj prijatelj u subotu navečer.

Pametan je i volim ga, ali nisam razumjela što priča. Kako bi se u priči izgubile žrtve, pa one su cijelo vrijeme u fokusu? 

Razumjela sam ga tek u nedjelju ujutro, kad sam prespavala njegovu ideju - u pravu je, žrtve ne samo da će se izgubit, nego su se već izgubile.

Koliko ste članaka o Mataniću pročitali ili samo vidjeli ovih dana? Deset, dvadeset, trideset? 

I neka smo ih vidjeli, o ovome se treba pričat što glasnije i što češće, ali polako se približavamo kontraproduktivnom zasićenju.

Matanić je priznao što je radio, postoje žrtve, imamo iskaze. Matanić je već imao ispad s influencericom. Matanić se drogirao, izvolite slike na kojima izgleda prigodno. Matanić je izgubio suradnje, zato je i priznao. Matanić obrisao profil. Pogledajte komentare podrške Mataniću. Evo što je Matanić točno radio ženama. 

Što o Mataniću kažu prolaznici? Što kaže psihologinja? To je na Akademiji već folklor o kojem se šuti, ima ih još, nije samo Matanić. Časopis prekinuo suradnju s Matanićem. Producent prekinuo suradnju s Matanićem. Evo tko se sve ogradio od Matanića. Evo tko se ogradio na način da kaže da ne zna sve detalje.

Matanić 2012. režirao seksističke reklame za pivo i branio ih. 

Matanić 2000. godine režirao predizborni video za HSS pod nazivom “očistimo Zagreb” koji je između redaka komunicirao da su Hercegovci zagadili Zagreb i da je vrijeme da ga se očisti. Ispravak netočnog navoda (ne moj, prenosim medije): Matanić je demantirao da je režirao sporni video.

Matanićev film “Blagajnica hoće ići na more” je naoko dirljiva priča o položaju radnica u Hrvatskoj, a zapravo je mizogini film pun stereotipa o ženama i Hercegovcima - i Matanić je za to dobio nagrade. Matanić je šovinist koji ne voli Hercegovce - opet prenosim medije. 

Matanić, Matanić, Matanić. I neka, neka, neka - cilj članaka je podizanje svijesti o nasilju, dobivanje boljeg uvida u Matanićev modus operandi i sve prijestupe koji su nam godinama prolazili ispod radara, ali usputno se događaju dvije stvari. 

Prvo, u silnoj bujici priča o Mataniću, razvodnila se priča o žrtvama. Zvuči nelogično jer su žrtve povod, ali povod se krenuo utapat putem. 

Drugo, već je krenuo otpor izazvan zasićenjem.

Zloslutni zvuk broj 9: “Što je ono Matanić uopće napravio?”

“Dosta više tog Matanića!” - netko na Facebooku, niti 48 sati nakon priznanja. 

Ljudima je već dosta, vidim jer čitam komentare. 

Čak i kad se slažu da Matanić zaslužuje sve što se događa, javlja se mikrodoza suosjećanja: “A baš ga jako gaze, pa jel baš moraju toliko, jel bilo dosta tog Matanića, pa nije on jedini, sigurno su i drugi znali, gdje su ti drugi, sigurno ima i gorih, vidi krivo su rekli da je režirao video za HSS, a nije - možda nije napravio ni neke druge stvari, možemo li bezrezervno vjerovat tim ženama koje su dosad šutjele, nitko ih nije tjerao da budu glumice koje dobivaju uloge, vidite da se zna da je to tako u svijetu filma, pa priznao je da se drogira(o), bravo na hrabrosti, pa rekao je da ima čudan smisao za humor, nemojte ga napadat zbog filma, to je umjetnost a i realno, Hercegovci JESU uništili Zagreb (opet citiram), pa dokle više s tim Matanićem, pustite nas da malo odmorimo…”

Od petka navečer do danas, ljudi su već umorni od Matanića, a kad požele odmorit i gledat neki drugi film, iz scenarija će se prvo izbacit žrtve - sad se možda čini da neće, ali dajte vremenu vremena. Ostat će ideja da je Matanić bad guy u priči, ali što je ono uopće napravio? Nešto s nekim ženama, ali zbog alkohola i droge, a i sam se prijavio na liječenje. 

Kažu ljudi da je završio s karijerom i da iz ove točke nema povratka, što može bit sasvim točno - a može bit i da ću ga za dvije godine opet vidjet na eventu, ne s reputacijom zaštitnika žena, to smo valjda zapamtili, ali ne bi me čudilo da me i tad netko pita: “Čekaj, podsjeti me, što se ono dogodilo, bilo je davno?”

Nategnuto je, znam, ali Hrvatska je meka nategnutih priča koje zvuče nerealno, pa su nekako ipak sasvim uobičajeni dio stvarnosti. 

Matanić se možda neće izgubit, iako trenutno ne djeluje kao da postoji druga opcija, ali žrtve hoće sigurno. Već su od glavne uloge razvodnjene na sporednu, a nije prošlo ni tjedan dana - taj smo film gledali već puno puta, samo zaboravljamo da se s ovakvim pričama uvijek vrtimo ukrug i vraćamo na početak. 

Zloslutni zvuk broj 1: “Tinu-ninuuuu”

“Vidi, vozilo hitne s natpisom transplantacija” - Andrea Andrassy, petak, 5.4. oko 19 sati. 

Tog su jutra u Zagrebu ubijene dvije žene, a jedna od njih je možda upravo spasila nečiji život kad već nije mogla svoj. Za nekih pola sata, Večernjak će objaviti članak o Matanićevim žrtvama, a on će ga 15-ak minuta ranije (bravo i hrabro) preduhitrit isprikom. Nastat će skandal neviđenih razmjera, pljuštat će osude i ograđivanja (uz povremene čestitke i aplauz), ali ljudi će se brzo umorit i zaboravit na žrtve, točno onako kako su zaboravljene dvije ubijene žene jer se na isti dogodilo nešto novo.

Nema veze, uskoro će netko tko je dobar susjed opet ubit ženu - što je grozno reć, ali samo koristim statistiku - pa ćemo se opet neko vrijeme aktivno ljutit.

Jednako aktivno ćemo se neko vrijeme ljutit i na Matanića, većinom jasno i glasno, a onda će mu mjesto uzet netko drugi. Možda netko bolji, možda netko gori - nije ni bitno, važno je samo da je neki novi, svježiji negativac. Od ovog smo se već umorili i pitanje je koliko ćemo ga se dobro sjećat za par godina. 

Ono što nije pitanje je koliko ćemo se sjećat žrtava - one su bile važne u petak, razvodnjene su u subotu, a sad je već ponedjeljak. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva