Nakon što sam ispisao naslov, samo sam 10 minuta gledao u prazno i vrtio filmove. Krenuo sam od prve očajne promocije koju sam potpuno krivo koncipirao. Naime, odlučio sam prepričati čitavu knjigu koja je tek izašla pa je nitko nije pročitao, a zapravo se radi o duhovnoj metafizici i pisana je znanstvenim, a ne svakodnevnim jezikom. Možete samo zamisliti oduševljenje auditorija koji nije uspio pohvatiti moje zbrčkane, apstraktne misli. Crvenio sam kao nikad u životu jer sam vidio da me ne mogu uloviti pa sam ubrzao pa sam ih izgubio još više. Pa sam usporio, ali ni to nije pomoglo. Koristio sam neke primjere, ali rijetko tko se mogao poistovjetiti s njima. Ništa nije pomoglo... Promociju sam organizirao sam jer su me odbili svi hrvatski izdavači. Većina je rekla neku verziju tvrdnje da je knjiga “prekompleksna za glupe hrvatske čitatelje”. Jedan je urednik doista tako i rekao, a neki su mu pridružili sa sličnom kritikom, uvjereni da duhovna literatura mora vrijeđati inteligenciju čitatelja. Na svu sreću, pokazalo se da su u krivu.

Ali prva promocija nije bila totalni fijasko jer je barem bila posjećena zato što je bila u mom Zagrebu. No na prvoj promociji izvan Zagreba došle su tri osobe. Tri! 

T.

R.

I.

Bilo je četvero prodavača u knjižari i troje posjetitelja. Nakon knedletine koju sam progutao, i njima sam dao sve od sebe. Bilo da je na promociji troje ili 300 osoba, zaslužuju moj maksimum.

A bilo je svega u tih 20 godina. Izvanrednih uspjeha i prvih mjesta na ljestvici prodaje, pa i u okolnim zemljama. I bezbroj mailova čitatelja koji mi, iskreno, znače i više od prvih mjesta na ljestvicama. A bilo je i promašaja. Lošeg odabira suradnika, neke sam knjige čak i pogrešno nazvao pa sam to ispravljao u drugim izdanjima... Bilo je svega. Nakon poraza sam lizao rane i analizirao ih želeći ispraviti ono što je dovelo do njih. A pobjede sam slavio. Upravo se zato prorijedio broj grešaka, a povećao broj razloga za slavlje, no uvijek ima i jednog i drugog. U svakom poslu. Nema tog sna koji se nije izgradio na neuspjelim prijašnjim pokušajima. Ali zato danas mogu živjeti od pisanja knjiga, i to traje već nekoliko godina, na čemu sam zahvalan do srži!

I zato danas slavim. Ne samo što konačno mogu živjeti od pisanja knjiga. To mi mnogo znači jer mi dopušta luksuz biranja poslova i boljeg vladanja svojim vremenom, ali mi to nije najvažnije. Najvažnije mi je što sam uspjeh postigao bez kompromitiranja. Što nisam prodao sebe da bih prodao što više knjiga. Zato ću i danas vrlo jasno i glasno zastupati svoja uvjerenja znajući da netko zbog toga neće kupiti moju knjigu. Ali pristajem na manju prodaju knjiga. Ne pristajem na prodaju sebe. Zato ću javno reći što mislim o cijepljenju, pravu na izbor, ravnopravnosti, ljudskim pravima ili bilo kojem polarizirajućem pitanju. Znam previše rektalnih alpinista koji će spremno prodati sebe ne želeći se zamjeriti nikome. Ali tako se zamjeriš svome srcu, svom životu, integritetu. I to ne dolazi u obzir i nikad neće doći u obzir. 

Jer postoji prevelika cijena uspjeha. Ako moraš prodati sebe i svoja uvjerenja. Ili ako nemaš vremena za svoje voljene. Ili ako nemaš vremena za ono što voliš. Na takav uspjeh ne bih pristao. Pristajem da sam povremeno prezauzet, kao što je slučaj ovaj mjesec, ali ne pristajem na takav život. Nikako. Moj život zaslužuje više. Svi mi zaslužujemo više. 

Danas je bar dobar dan za jedan korak prema ostvarenju snova, zar ne?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva