Iako korona i dalje dirigira našim životima, konture starog društva i dalje su vidljive. 

Na Facebooku smo se i dalje spremni posvađati na pas mater, samo više ne dominiraju ustaše i partizani ili pravo na izbor, nego krucijalno životno pitanje: Jesu li rotkvice koje je dostavio neki OPG smjele biti smežurane? Kada vidiš da se ljudi jednako gorljivo šalju u neku stvar u vezi tako nevažnog pitanja kao što se mahnito šalju i u vezi nekih osjetno važnijih, shvatiš da se mnogi zapravo samo vole slati u neku stvar. Kad je naš javni diskurs ionako već tamo.

Tamo odavno spadaju i obiteljski nasilnici. Donedavno smo ih štitili kao da su naša kulturna baština. Nalazili smo izgovore za njih, umanjivali težinu udaraca, i doslovnih i metaforičkih, mnogi su bili spremni okrivljavati ženu jer „provocira“, institucije su prebacivale lopticu s jednih na druge i tako je šamar kilavih muškarčića opet završio na ženi i djeci. Prošle smo godine napravili ogromne pomake da čitavo društvo shvati da svaki nasilnik itekako treba odgovarati, a svaka žrtva zaslužuje pomoć. I da, čak i ona žrtva koja laže da je pala niz stepenice. Tek tim ženama treba sveobuhvatna pomoć jer ako nakon pola sata ubijanja boga u njima, a tko zna koji je put to bilo, i dalje imaju impuls zaštititi nasilnika „jer djeca trebaju oca“ ili jer ne vjeruju da će im itko stvarno pomoći ili su ih ti udarci toliko ozlijedili da nisu sigurne ni zavređuju li primiti pomoć, tek im tada itekako treba pomoć. Treba im naše razumijevanje, neosuđivanje, ali i konkretna pomoć. Psihološka, egzistencijalna, svakakva! Jer jebemu sve, da mu jebem – moramo više prestati štititi bijedne nasilnike! Potpuno mi je svejedno jesu li gradski vijećnici, župani ili društveni marginalci. U smislu ljudskosti, svi su oni krajnji marginalci. 

Nije se promijenilo ni to što smo i dalje kraljevi selektivne percepcije. Umjesto razumne (samo)kritičnosti i dalje ćemo snažnije primijetiti ono što želimo jer potvrđuje naša trenutačna uvjerenja. Želimo li se uvjeriti da su muškarci svinje, pronaći ćemo dokaze za to uvjerenje. Želimo li se uvjeriti da je žena zaslužila prebijanje, moguće je povjerovati čak i u tu ogavnost. Želimo li pak misliti da će 5G uništiti našu mentalnu koherenciju i tako će gmazovima osigurati da nam subliminalnim porukama otmu um, ma i u to ćemo se lako uvjeriti. Želimo li vjerovati da se neki splitski svećenik nije stavio iznad svih ostalih, čak se možemo uvjeriti i u to. Sve, baš sve u što se želite uvjeriti, možete napraviti bez ikakvih problema. Većina je takva i takvi će i ostati.

I zato ne vjerujem u najave radikalnih promjena našeg društva. Imam dojam da smo toliko zaglibili u površnost, da smo se toliko navikli boriti protiv nekoga, a ne za nešto, da smo toliko navikli samo lajati na suprotnu stranu i ne preispitivati svoja uvjerenja, da smo toliko navikli na biznis kojem u središtu nije čovjek, nego profit (a vjerujem da može biti oboje). I danas će više žena raspravljati o tome kako im nedostaju frizeri, nego o ženi kojoj je glava skoro otkinuta. Ispada da je izrast osjetno veći pojedinačni problem, nego što je obiteljsko nasilje društveni. I danas će više muškaraca govoriti kako im nedostaju tekme, umjesto da osude nasilnika. I danas će većina aktivista na društvenih mrežama lajati na drugu stranu u vezi bilo koje teme, umjesto da zastanu bar na sekundu i poslušaju tu drugu stranu. Ma neeeee... što ih imamo slušati kad smo uvjereni da smo intelektualni kraljevi svijeta, uvjereni u svoju vječnu ispravnost. Ne, doista ne vjerujem da se društvo može promijeniti. 

Ali zato znam da se pojedinci mogu promijeniti. 

Vjerujem da možemo iskoristiti ovu situaciju jer se vrijeme toliko usporilo pa konačno imamo vremena za samorefleksiju. Svatko kao pojedinac može iskoristiti ovo vrijeme da napravi nešto smisleno. Za sebe i i za druge. Da, pojedinci se itekako mogu mijenjati. Konačno nismo napadani s gigama informacija, 563 zahtjeva kakvi trebamo biti, što trebamo misliti i kako trebamo izgledati. Život je jednostavniji. Sporiji. Ljudskiji. Konačno! I to itekako treba iskoristiti jer ćemo vrlo brzo opet početi juriti. Za čim? Najčešće ni sami ne znamo, ali ćemo svejedno pristati na to. Čak i kada ne trčimo za nečim, nego samo od sebe. 

I zato mislim da je mudro odbaciti očekivanja da će se društvo radikalno promijeniti. Ali zato možemo iskoristiti priliku za svoju radikalnu promjenu i promjenu onog dijela društva koje je zrelo za promjenu. Zaštita slabijih mora spadati u tu kategoriju. Jednostavno mora. Dosta je izgovora!