Biti.
Ili ne biti. 
Prijatelj s nekim s kim ne dijeliš stavove oko cjepiva?
To je pitanje koje ovih dana žari i pali društvenim mrežama. Kao i uvijek, postoje dva tabora. 
U jednom je odgovor – naravno. “Pa toliko toga nas spaja da se nećemo koncentirati na ono što nas razdvaja. Ako vidimo da se oko nečega ne možemo složiti, a da je previše užarenih emocija kada raspravljamo, jednostavno ćemo prestati spominjati tu temu.” Nekada su to bila LGBT prava ili pravo na izbor, a danas je cjepivo. 

I drugi je tabor kategoričan, a on kaže naravno da treba prekinuti prijateljstvo, virtualno ili stvarno. Neovisno o tome koju stranu zastupaju. Jedni su uvjereni da su ovi drugi robovi masovnih medija i bijedne izmanipulirane ovce koje ne razmišljaju svojom glavom pa stavljaju taj otrov u sebe. Ili da ovce sudjeluju u plandemijskom eksperimentu kojem je cilj depopulacija i ovladavanje ljudima. Dok su drugi uvjereni da rade jedino što mogu da zaštite sebe i druge i skrate ovaj skoro dvogodišnji užas koji se manifestira i na medicinskom i na ekonomskom i na psihološkom planu. 

A ja ću ponuditi i treće rješenje. Naravno da neću raskinuti prijateljstvo samo zato što se s nekim ne slažem. Ali sada postoji taj ali...
Ali ako ta osoba u formiranju svog stava zlostavlja zdrav razum, e onda je to definitivno opcija. Barem za mene. Nedavno sam takav stav izrazio kod Facebook prijateljice pa su uslijedili očekivani napadi u stilu „kaj si ti umišljaš da ti određuješ kaj je zdrav razum; koji si ti ...” samo nadodajte koja god vam uvreda padne na pamet, bilo je toga u opticaju. Naravno, nisam ni implicirao da sam arbitar za zdrav razum niti da drugi trebaju razmišljati kao ja. Možda imaju drugačije poimanje prijateljstva, možda imaju drugačije potrebe od prijateljstva, a možda doista drugačije shvaćaju zdrav razum, a možda društvenu odgovornost. Naravno, naveo sam i primjere onoga što smatram zlostavljanjem zdravog razuma. 

Npr., u nedjelju sam kod Stankovića gledao ustavnu stručnjakinju Sanju Barić i uživao sam u smislenoj, argumentiranoj, jasnoj pravnoj definicija ljudskih prava pa i obaveza države u ovakvoj situaciji. Ali bilo je nekih ljudi koji su negdje pročitali jedan članak Ustava, shvatili ga na sasvim drugačiji način i nekako si umislili da njihovo pravno mišljenje vrijedi jednako kao i ono od Stankovićeve gošće. Ponavljam, radi se o ženi koja pravo ima u malom prstu, a netko misli da je jednako vjerojatno da je ispravan i njegovo dijametralno suprotno tumačenje od njezinog. Pritom naravno vrijedi istaknuti da se kvalifikacije te druge osobe valjda svode na gledanje neke serije s odvjetnicima. 

Po mojim kriterijima, to je zlostavljanje zdravog razuma i ne mogu zamisliti druženje s tom osobom. Ne zato što se ne slažemo, nego zato što je osoba do svog stava došla na bizarno nerazuman način jer nema baš nikakve šanse da je njezino shvaćanje Ustava jednako vrijedno kao i ono vrhunske stručnjakinje. Ali nikakve.

I za mene je to suludo nerazumno. Problem s takvim ljudima jest što svoj talent za smiješno kreiranje stavova ne koncentiraju na jednu temu. Oni će jednaku lakomislenost pokazati i kod drugih tema i time se diskvalificiraju kao kvalitetni sugovornici. Jer ovdje doista nije stvar što nam se razlikuju mišljenja, nego što se drastično razlikuju procesi razmišljanja, proces formiranja stavova. Naravno da će često imati snažan stav i gorljivo ga braniti i imaju pravo na svoje stavove, dapače, takvi su najagresivniji. A s tim obično ide i agresija i neslušanje, jer što bi oni slušali neistomišljenika kad osjećaju da su u pravu. 

Naravno, nije to jedini mogući primjer. Jedan od najgnjusnijih je ikakva paralela s holokaustom. Jer kad netko ovu situaciju uspoređuje s Auschwitzom, to ne samo da je intelektualno tragično, nego i moralno žalosno. Dakle, situaciju u kojoj su ljudi mučeni i ubijani samo zato što su bili Židovi, gej ili Romi, a ništa od toga nisu birali, uspoređivati s činjenicom da se ti osjećaš proganjano jer si odabrao ne cijepiti se i ne testirati se u trenutku globalne pandemije je toliko tragično promašeno da ostajem bez riječi. Takvo bagateliziranje najmučnijih mogućih ubojstava milijuna ljudi je baš žalosno. I da, s takvom osobom ne mogu biti prijatelj. Ne zato što se ne želi cijepiti. Nego zato što će u obrazlaganju svog stava koristiti Annu Frank i time poniziti patnju milijuna ljudi. Jer to dvoje ne spada u isti svemir, a kamoli u istu rečenicu. I ako se to nekome mora objašnjavati, bojim se da je otiša’ na kvasinu, kao što je znao reći moj ćaća.

E sad, naravno da netko ima drugačije shvaćanje zlostavljanja zdravog razuma ili drugačije potrebe od prijateljstva pa mu nije važno da s prijateljem može voditi inteligentan razgovor. Ali meni jest. I na kavi ne želim slušati o aušviciranju u ovakvoj situaciji. Ne želim slušati nekoga tko je toliko nepromišljen i antikvalificiran za neko područje, a svejedno savršeno samopouzdan. 
To ne znači da neistomišljenici ne mogu voditi smisleni razgovor, pa i o ovoj temi. Mogu se neke mjere dovesti u pitanje, a komunikacija vodećih ljudi se uopće ni ne mora dovoditi u pitanje jer je kristalno jasno da je često očajna. Možemo govoriti i o novim spoznajama o cjepivu i za koga nije sigurno da se cijepi, ali ne možemo ići do Auschwitza. Jednostavno je pretragično napraviti usporedbu s time.

Jer nije problem ako imaš drugačije mišljenje. Dapače, najuzbudljivijie razgovore vodim s ljudima koji mogu inteligentno obrazložiti stav s kojim se ne slažem. Oni me natjeraju da iznova promislim svoj stav. Znao sam ga i mijenjati. 
Ali u navedenim se primjerima ne radi o tome jer ovdje nije stvar da ne dijelim stav, nego ne dijelim način korištenja mozga. I tu nema kruha. Ni budućnosti. Ni užitka. Ni integriteta. Ni rasta. Ni poštovanja. Ni prijateljstva!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva