Je li smrt konačni čin naše egzistencije? Može li je ljubav nadživjeti? Kako se nositi s gubitkom voljene osobe? Što se događa kada ti glava govori jedno, a srce drugo?

Sve su to pitanja kojih se u nedavnom podcastu berlinskog ogranka Škole života dotaknuo jedan od najutjecajnijih, a meni osobno najdražih, suvremenih psihoterapeuta i pisaca Irvin Yalom. Naglasak u podcastu nije bio na njegovim knjigama, nego na njemu kao osobi i činjenici da je nedavno izgubio suprugu Marilyn. Zanimalo ih je kako se nosi s gubitkom žene koju je volio 75 godina. Da, dobro ste pročitali – 75 godina. Upoznali su se kad je imao 14 tako što se s prijateljem provukao kroz prozor njezine kuće da bi upao na tulum. I znate zašto se zaljubio u nju? Zato što je rekla da tog dana nije bila u školi jer je morala spavati. A morala je spavati zato što je čitavu noć čitala knjigu. I to je bilo to. Nesigurnom, društveno nezgrapnom tinejdžeru kojem su ideje činile jedino svjetlo u njegovu odrastanju to je bilo dovoljno da se zaljubi. Povezala ih je ljubav prema knjigama, a održala ljubav prema životu i spoznaji. Bila je prva čitateljica njegovih brojnih knjiga te oštra, ali pravedna kritičarka. Volio je njezin intelekt i samostalnost. Naučila ga je voljeti, poučila ga je društvenosti, pomogla mu je razviti empatičnost... Nije ga naučila promišljati, tu je već bio doma. Ali su zato su-mišljali, zajedno pleli ideje o stvarnosti. 

Preminula je prije godinu i pol. Rak. Koji joj je u završnoj fazi oteo život kakvog je poznavala. Nakon dugo vremena patnje odlučila je ubrzati svoj odlazak. Stalni bolovi pojeli su njezinu esenciju. U Kaliforniji je na snazi zakon da osoba može odlučiti otići ako se dva liječnika slože da je život izgubio na kvaliteti. Nije joj zamjerio što je odlučila otići, iako mu silno nedostaje. Ispričao je kako je koji dan prije podcasta kupio čaj. On ga uopće ne pije. Ona ga je pila. I još uvijek joj želi ispričati sve što mu se dogodi. Ona je prva osoba koju mu padne na pamet kada mu se nešto dogodi ili kada mu neka ideja padne na pamet. I dalje... 

A da biste shvatili posebnost toga morate znati da je osmislio tzv. egzistencijalističku psihoterapiju koja se bavi velikim pitanjima samoće, besmisla, smrtnosti, slobode... Iako zvuči pomalo zlokobno, čovjek nije nimalo crn. Čak štoviše, intelektualno je jedan od najšarenijih mislioca s čijim sam se radom upoznao. Jedna od stvari u kojima se ne slažemo jest i priroda smrti. On je uvijek smatrao da je smrt konačna i da se u pozadini vjerovanja u nastavak života ili inkarnacije nalazi svojevrsna infantilnost koja odbija prihvatiti realnost. Mislio je da se od boli štitimo jeftinim iluzijama. 

I bilo je zanimljivo čuti njegovu današnju ambivalentnost. Rekao je da inteligentni dio uma i dalje misli da je smrt konačna i da se više neće sresti s Marilyn, ali drugi dio uma nalazi utjehu u mogućnosti da se to ipak može dogoditi. Glava mu i dalje ne vjeruje u to, ali srce želi vjerovati. Srce mora vjerovati. Onaj dio njega koji kupuje čaj i dalje vjeruje. I dalje se nada... I to ga je iznenadilo, ali nije zabrinulo. Uzeo je to kao još jednu idejnu začkoljicu o kojoj vrijedi razmisliti.

Jer britak je i dalje. Sa svojih 90 godina i dalje želi idejizirati svijet. I dalje hrabro promišlja stvarnost. S njom je umro ogroman dio njegova svijeta, ali nije ogroman dio njega. Umrla je njegova najveća ljubav, umrla su i mnoga sjećanja, veliki dio njihovih iskustava koja više nikada neće biti rekreirana kroz priče i srca, ali on je i dalje tu. Osjetno osamljeniji no ikad, ali i dalje svoj. I dalje intelektualno zaigran, i dalje znatiželjni idejolog koji i nama i samome sebi želi objasniti što veći dio svijeta. Iako je mnogo tužniji i melankoličniji. Jer je otišla žena koja je stavljala točku na i njegovih emocija. 

I koliko god sam se uvijek divio njegovom umu, čvrsto vjerujem da je u pravu onaj dio njega koji i dalje kupuje čaj. I da će se opet susresti. 

On bi rekao da je to naivno. 

Ja bih rekao da je to ljudski. 

Čak štoviše, mislim da će otkriti da se nikada nisu ni rastali. 

Jer ljubav ne zna umrijeti. Jednostavno ne zna...