Emocionalni teroristi su ljudi koji ne priznaju i prepoznaju emocije, svoje ili tuđe. Najčešće su nesvjesni svoje toksičnosti i uvjereni su da emocije možeš naručivati kao da si u restoranu, da možeš birati što ćeš osjećati... Razgovori s njima znaju izgledati ovako...

- Danas se osjećam loše, uopće nisam spavala, totalno me je strah.

- Ne smije te biti strah, to te uništava, odgovora dobronamjerni prijatelj ili član obitelji koji uopće nije svjestan da je negirao osjećaje voljene osobe. 

- Ali kad me je strah.

- Digni glavu, moraš biti pozitivna, uzvraća emocionalni terorist.

- Ne mogu, strah me je. Budila sam se svake tri minute.

- Ti si sama stvaraš da ti je loše.

Čuo sam stotine varijacija ovog razgovora i dok prihvaćam da emocionalni teroristi često imaju dobru namjeru, ovakav pristup ima zastrašujuće negativan efekt. Idemo redom... 

Kad vam netko kaže da ga je strah u vezi nečega ili da osjeća nešto što ga opterećuje, zadnje što trebate reći jest: Ne smiješ to osjećati. 

To rade ljudi koji ne shvaćaju svijet emocija i koji bi htjeli nasilno ugurati „poželjne i pozitivne“ emocije u nas. I koliko god sam uvjeren da je stav prema životu iznimno važan i svjestan sam da je lošije osjećati strah, nego npr. ljubav i vjeru da će sve biti dobro, strah ne možemo ukinuti samo zato što bi to bilo poželjno. Neće on nestati ako mi nekome kažemo da on to ne smije osjećati jer ljudi nisu roboti. Iako je cilj što prije pobuditi vjeru u sebe i život te osnažiti nekoga, to nam neće uspjeti ako negiramo ono što trenutačno osjećaju. Dapače, tako se razvija dvostruki kontraefekt - njima otežavamo da izađu na kraj s tom emocijom, a još se i produbljuje jaz među nama. 

Što se tiče druge tvrdnje: Važno je da smo stalno pozitivni.

To ne samo da nije važno, nego je i nemoguće. Dobro je da smo što češće pozitivni. Dobro je da što manje vremena provedemo u negativi, kako se to kolokvijalno kaže. Ali ne možemo stalno biti pozitivni, to je jednostavno nemoguće. A težnja da stalno budemo pozitivni stvara stres, a može stvarati i tjeskobne osjećaje i sve je samo ne konstruktivna. 

Dakle, kada se vaše voljene osobe osjećaju loše, nemojte ih siliti da dignu glavu kada to ne mogu napraviti. Suosjećajte s njima. Spustite vi svoju glavu da ti mogu reći kako se osjećaju. Povežite se, osjetite bliskost, pokušajte razumjeti osobu i onda iz toga krenite prema „pozitivi“, koračić po koračić. Kada netko osjeća da je prihvaćen i razumljen, mnogo će lakše napraviti pozitivniji korak prema svojoj snazi, nego ako osjeća da ga ne prihvaćate i osuđujete. 

I tako dolazimo do treće i najperfidnije točke optužnice: Ti si sama stvaraš da ti je loše.

Ne mogu vam reći koliko sam puta čuo tu rečenicu i koliko sam miroljubiva i nenasilna osoba, došlo mi je zveknem te ljude jer takvom degutantnom tvrdnjom nabijaju toskičnu krivnju osobi koja je ionako u teškoj situaciji. 

Takva ogavna optužba dolazi od ljudi koji ne razumiju ni osnove funkcioniranja psihe. Jer nitko ne želi biti loše ako ima kapaciteta i znanja da bude bolje. Nema te osobe na ovome svijetu koja će odabrati biti loše ako doista ima dovoljno životnih vještina da bude bolje. I onda ih okrivljavati zbog toga, čak i ako je dobra namjera u pozadini, čak i ako im istinski želite pomoći, ima odvratan kontraefekt. Trenutačno mi se živo fućka što imate dobru namjeru. Ajde radije naučite kako tu dobru namjeru prevesti u dobro djelo, a ne u destruktivno nabijanje krivnje.

Jer moramo shvatiti da dio naših djela ovisi o volji i namjeri, a dio o našim duboko ukorijenjenim uvjerenjima i identitetima, često nesvjesnim. I ne možete vi samo odlučiti napraviti nešto ako se to protivi vašim unutarnjim mehanizmima, ako se to protivi vašim dominantnim uvjerenjima, doživljaju sebe, načinu na koji ste navikli nešto osjećati i misliti. I uvjerenja i doživljaj sebe pa i pojedinačne misli i emocije, sve se to može promijeniti, ali postupno. Ne možemo samo ucijepiti poželjne misli i emocije, već polako mijenjati način na koji doživljavamo neke događaje iz prošlosti koji su nas definirali, polako mijenjati doživljaj sebe kroz zdrave alate koji nam pomaže da dublje upoznamo svoju ljepotu, svoju vrijednost...

Npr., ako ne osjećate da vrijedite kao osoba, teže ćete napraviti nešto što je dobro za vas. I onda nema smisla okrivljavati takvu osobu. Dužni smo je osnažiti, pomoći joj, suosjećati s njom, ohrabrivati svaki korak na putu osvještavanja svoje vrijednosti. A ne okrivljavati je što nešto nije u stanju napraviti ili osjetiti. 

Ako doista želite dobro svojim voljenima, razgovor bi trebao izgledati otprilike ovako:

Scenarij 2

- Danas se osjećam loše, uopće nisam spavala, totalno me je strah.

- Jako mi je žao. 

I samo je zagrlite i šutite neko vrijeme. Ako ste i inače taktilni, zagrljaj će trajati nešto dulje. A ako niste, vjerojatno neće trajati predugo jer bi moglo postati neudobno. I onda postavite pitanje u stilu:

- Kako ti mogu pomoći?

To je pravo pitanje koje postavljate ljudima do kojih vam je stalo. Svakako im ne branite da osjećaju ono što osjećaju, ne glumite emocionalnog terorista koji će ih nasilno šopati pozitivom koju u ovom trenutku ne mogu osjetiti.

- Ni sama ne znam. Nikad se nisam ovako osjećala, pojma nemam.

- Smislit ćemo zajedno. Tu sam... Ići ćemo korak po korak. Savladali smo svašta, budemo i ovo. 

Ovako poručujete da ste uz njih. Umjesto da ih okrivljujete što se osjećaju loše i što ih je strah okupirao, dajete im podršku i pokušavate zajedno osmisliti rješenje. To je mnogo zrelije od tog tragičnog pokušaja šopanja poželjnim emocijama. Dosta je više tog emocionalnog terorizma!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva