Znate što je smiješno, iako zapravo uopće nije? To da se jedan župan sjetio da nije prijavio nekretnine koje ima u istom tjednu u kojem su se zlostavljane žene “sjetile” prijavit sustavno silovanje - i da na društvenim mrežama imaju gotovo jednak tretman.

“Šupci, trebali su raniije prijavit.”

Mogli su.

Mogle su.

Zašto on nije, znamo.

Zašto one nisu? 

Ne znam, Božica, zašto vi niste konobaru vratilA jelo kad vam je umjesto woka s rižom donio wok s noodlesima? 

Možda zato što vam je bilo stresno, pa ste šutke pojelA rezance? 

To je sitnica, pa je svijet svejedno pun ljudi koji ne vrate jelo - neki od njih čak ponosno govore da bi to napravili, pa jednom kad se dogodi (ne)prilika, nekako ipak odustanu zbog nelagode.

Sad tu sitnicu pomnožite sa sociopatskim pimpekom koji ima moć da vas uništi - nakon što vas je već ionako zauvijek uništio - pa probajte izračunat sumu stresa, nelagode i straha.

U zadnje vrijeme su popularne rečenice “probajte misliti svojom glavom” i “ne budite ovce”, a mislim da bi i ovca mogla riješiti ovu jednostavnu “zagonetku” koja mnogima i dalje nije jasna. 

Možda je moguće da on (župan, jel) nije prijavio što je morao jer je znao da zapravo ne mora. Kad si zaštićena vrsta i živiš u svijetu u kojem se igra po tvojim pravilima, ne moraš ništa.

Možda je moguće i da one nisu prijavile iz istog razloga - jer su znale da prijavljuju zaštićenu vrstu u svijetu u kojem se igra po njegovim pravilima.

Samo jedna mala ideja koja bi na pamet vjerojatno pala i ovci - ali i dalje ne pada na pamet mnogim muškarcima i ŽENAMA koje načelno osuđuju silovanje…  s rokom trajanja. 

“Sad su se sjetile” - da je Arturito iz Casa de Papel stvarna osoba, ovo bi mu vjerojatno bila najdraža rečenica. 

Zbog takvih je karaktera Hitler uspio postat Nazi influencer - sigurna sam da je ljude koji vjeruju da je silovanje proizvod koji s vremenom hlapi lako uvjerit i u puno gnjusnije ideje. 

“Daj šuti, izoperirana glupačo!” - s velikim zadovoljstvom vam javljam da sam napokon pošteno zaslužila jedan od omiljenih internet argumenata za ženu s kojom se ne slažeš.

Za slučaj da ste fulali, prije 2 tjedna sam bila na estetskoj operaciji.

OVDJE sam objasnila zašto, ali za slučaj da vam se ne da čitat, ukratko - prije nekih godinu dana mi je bilo jako dosadno doma i razmišljala sam kako kvalitetno naljutiti Vlastu, Božicu i ostale Kisele gospođe interneta, a nakon nekoliko kvalitetnih ideja, odluka je pala na estetsku kirurgiju. To i odabir “krivog” imena za dijete su omiljene internet osude, a kako nemam dijete koje mogu nazvat prečudnim ili preobičnim imenom (nijedno ni drugo ne valja), odlučila sam se za opciju B - blefaroplastiku.

Gornja s redukcijom supraorbitalnih masti i donja s transpozicijom infraorbitalnih masnih jastučića te redukcijom lateralnih.

Ovo je samo fensi način za napisat da su mi uklonili podočnjake zbog kojih već godinama izgledam kao neispavana spužva za alkohol iako uredno spavam i još urednije NE pijem. Partyu su se pridružili i kapci koje sam donedavno mogla nategnut preko obrve jer sam na genetičkoj tomboli osvojila “višak kože” iznad oka.

Skraćeno - bila sam Steve Buscemi s plavim pramenovima, što nije optimalan izgled za 35-godišnju ženu.

Nakon što je godinama nezasluženo boravio na mojem licu (bez da je plaćao režije, župan je barem to), odlučila sam da je vrijeme da se Steve iseli, a selidba i deložacija podočnjaka se radi ili nožem, ili fillerima. 

Filleri su mi zvučali savršeno jer je sve brzo gotovo, a rezultati su predivni, ali moj Steve Buscemi je bio odličan kandidat za nož jer je overachiever, evo ga na slici iz 2017.

Unatrag 3 godine, svaka ova crvolika vrećica ispod mog oka je još narasla pa sam prije mjesec dana imala jasno definirane, dobro razvijene županije masnoće. To je bio sadržaj ovih jastučića, btw, masnoća.

Prije točno dva tjedna (i dva dana), dva doktora su mi izrezala (masnu) tamu s lica. 

I bila sam zadovoljna, stvarno jesam, ali onda mi se javila internet Katica i promijenila mi mišljenje.

Dok ovo čitate, ja se oporavljam od reverse-blefaroplastike - vratila sam si masnoću ispod oka i napravili su mi nove kapke od eko-kože jer ne želim da Katica misli da imam majmun OVO dupe.

Iako tehnički gledano, odmah nakon operacije malo jesam izgledala kao guzica I.R. Baboon-a.

(Se sjećate crtića I am Weasel? 

“You don’t need pants for the victory dance, cause baboon’s better than weasel…”)

Nebitno, kao i Katica - prošlo je dva tjedna (i dva dana), što znači da se službeno smijem čohat po očima jer sam praktički kao nova. 

I napokon mogu kvalitetno opisati proces i oporavak - nakon prošle kolumne, veliki broj žena mi se javio s pitanjima o tome koliko je grozno, koliko je bolno, koliko treba da se oporaviš i koliko je teško…

“THIS IS HER STORY.”

Za početak želim podsjetit da ja nisam doktor, pogotovo ne estetski kirurg i da se znanje s Youtubea, foruma, Facebook grupa i Whatsappa ne može mjerit s informacijama koje možeš dobit od kirurga - drugim riječima, sve što slijedi uzmite samo kao moje iskustvo koje vas, ukoliko imate slične potrebe, može ili ne mora ponukat na konzultacije s profesionalcima.

To što je nešto odgovaralo u mom slučaju ne mora značit da će i u tvom. 

Uglavnom, krenulo je s kratkim istraživanjem na internetu i temeljitim konzultacijama.

Filleri su bili opcija za podočnjake, ali meni je više pasalo dugoročno rješenje, plus, htjela sam riješit i kapke pa smo dogovorili da ćemo (oni će, ja neću) sve rezat, pod sedacijom.

Sedacija je blaži oblik opće anestezije - stanje smanjene svjesnosti, kaže internet.

Inače, ova operacija se može obaviti i pod lokalnom anestezijom, što meni nije odgovaralo jer ne volim bit prisutna kad mi netko dira oči. 

Nisam smjela jest 6 sati prije operacije, što je dječja igra ako je operacija ujutro - moja je bila u 5 popodne pa je bilo malo manje zabavno, ali i dalje sasvim izdrživo.

Operiraju me dva mlada doktora - Duduković i Kisić - jedan od njih prije operacije spominje burgere, a to je jedna od zadnjih stvari koju čujem prije nego što sam utonula u san. 

Sedacija je predivna stvar, ponekad se zna dogodit da malo izađeš iz sna, dovoljno omamljeno da ne osjećaš ništa, ali dovoljno “prisebno” da odlučiš malo popričat s doktorima. 

Meni se tijekom operacije dogodilo dvaput - prvog puta se ne sjećam, ali kažu da sam spominjala burgere, a drugi put sam se uključila jer je na radiju svirala “Jerusalema” i nažalost, toga se sjećam.

Znate sve one pjesme koje pjevušite, a ne znate im tekst? Ja znam svaku riječ. Svaki nezamislivi Tarkanov hit, svaku reklamu ikad, svaki jingle svakog radija uključujući slovenske radio stanice, svaku riječ iz Simsa, pjesmu “Alane” koja se ovih dana opet vrti na radiju i koju ne mogu zaboravit od 1997., reklamu za šampon Florami iz 1990. i Ai Se Eu Te Pego i Čečerereče i sve ostalo što ti ne treba u životu - znam sve jer riječi uđu u mene i odbijaju otić.

Zato znam otpjevat Jerusalemu čak i u sedaciji, a upravo to sam napravila na operacijskom stolu jer zašto čovjek ne bi iskoristio priliku da se osramoti pred ljudima? 

Nisam uspjela doć do refrena, srećom, jer su mi pojačali dotok smanjene svjesnosti i začepila sam. 

Jerusalema je, btw, praktički jedina nelagoda koju sam osjetila zbog ove operacije.

Trajala je oko sat i pol, a kad sam se probudila, prebacili su me u sobu u kojoj sam provela noć.

Mogla sam odmah ić doma, ali ponudili su mi ostanak uz noćnu sestru, što sam ocijenila kao lagodniju opciju. Ionako ne vidim dobro jer su mi u oči stavili mast (ne onu koju su mi izvadili, nego antibiotsku), bolje je da imam pomoć za svaki slučaj.

Ovo je slika napravljena jutro nakon operacije - oprostite ako vam je gadna, ali ja mislim da je podnošljiva.

Dva sata nakon operacije sam napokon smjela jesti štapiće - mislim da nikad nisam pojela finiji obrok. 

Dvanaest sati nakon operacije sam izašla na ulicu s mamom koja me odvezla doma i skuhala mi paprikaš - paprikaš nije ključan za priču ali zaslužuje bit spomenut.

Moram kapat oči dvaput dnevno, spavat na povišenom - i napisat kolumnu. 

Imala sam informaciju da ću teško vidjeti netom nakon operacije, ali da mi mast dan poslije više neće stvarat probleme - što je bilo manje-više točno.

Vidjela sam sve relativno normalno, osim teksta na kompjuterskom ekranu i u porukama. Slova su se mutila i razlijevala i imala sam problem s fokusiranjem. Inače, audio knjige su super za prve dane kad je dobro odmarat oči, a želiš “čitat.”

Svejedno sam uspjela napisat (predugačku) kolumnu o help-shamingu, pa šaljem jedan srdačan pozdrav svim ljudima koji “ne stignu” odgovorit na mail 3-5 radnih dana. Sve se stigne kad poštuješ radno mjesto, župane.

Ovako su mi izgledale oči prošli utorak, dok sam tipkala.

Trenutno ne odgovaramo na upite zašto imam ovu facu jer ne znam.

Btw, u trenutku nastanka slike je od operacije prošlo oko 20 sati, a ja nisam popila niti jednu tabletu protiv bolova. 

Ne zato što nisam htjela - ja sam osoba koja će popit 200mg ibuprofena kad čuje lošu pjesmu na Dori (kako sam još živa, ne znam), kod zubara tražim anesteziju za čišćenje kamenca, pijem tabletu čim osjetim da će me možda počet bolit glava i ne slažem se dobro s ljudima koji kažu “neću popit tabletu, čekat ću da mi prođe samo.”

Ili “možda si samo žedna.” 

Nisam popila tabletu jer nije bilo potrebe.

U srijedu navečer izgledam idealno za snimit par videa na latinskom u polumraku i poslat ih prijateljima. 

Šta te briga za koga je pusa. Za mir u svijetu.

U četvrtak se budim zanosna. Također, usred noći sam si refleksno počohala oko, što nije strašno ali malo se razočaraš u sebe.

Neki ovakvo lice zovu “tako vam je to u braku”, guglajte ako se trebate podsjetit. Popodne mi se oteklina spušta u obraze. I dalje nisam popila ništa za bol jer je nema.

Petak je dan kad dolazim na previjanje. Prošla su četiri nepuna dana od operacije, očekivala sam da će u ovoj fazi sve izgledat puno gore. 

U noći s petka na subotu sanjam da asistiram na skidanju flastera pa u snu do pola skidam flaster koji po planu na meni mora ostat još 5 dana - srećom, dovoljno su jako zalijepljeni da me probudilo “čupanje” pa nisam uspjela u naumu. 

U nedjelju sam i dalje natečena.

U ponedjeljak puno manje - točno tjedan dana nakon operacije.

U utorak ujutro skidam šavove - gornji su na pregibu kapka i ožiljak se neće vidjeti, donji su ispod trepavica. 

Tog me bilo najviše strah jer zvuči grozno, ali zapravo uopće nije - traje minutu po oku i onda više ne postoji. 

Ostali su samo flasteri koje skidam za 4-5 dana.

(Pod uvjetom da ih ne potrgam u snu).

Može još jedna neobjašnjivo-nelagodna faca? Može. 

Ovo je 12 dana nakon operacije - i dalje natečeno, ali točno po planu. Treba oko mjesec dana da sve sjedne na svoje mjesto.

I evo jedna svježa, od danas, 16 dana nakon operacije. Nisam sigurna jel mi lice i dalje “puflasto” zbog operacije ili zbog blagdana, mislim da je ovo drugo.

“Ja ne vidim nikakvu razliku!” - to je sasvim ok (netočna informacija), ja ih vidim toliko puno. 

Iselili smo Stevea Buscemija s mog lica i iskreno, da sam znala da je ovoliko zanemarivo inkomodirajuće, deložacija bi se dogodila već davno. 

Nula tableta protiv bolova, nula komplikacija - najveći “problem” je bilo spavanje jer inače spavam na faci, a sad sam morala na leđima pa sam imala osjećaj da spavam u busu.

I malo je nezgodno kad te svrbe oči, a ne možeš ništa, što sam ja rješavala naslanjanjem čistog papirnatog ručnika na oko i imitacijom trljanja koju je teško objasnit, ali skužiš čim kreneš. I kihanje, kihanje sa šavovima je slično kao kad staneš na legić.

I to je to, cijela MOJA priča. 

Mislim da sam imala zanoktice koje su se duže oporavljale nego moje oči od ove operacije.

I što sam dobila s tim, “majmun ovo” dupe? 

Možda prvih par dana kad sam izgledala kao guzica I.R. Baboona. 

Sad imam oči koje izgledaju budno, zainteresirano i ne utapaju se u masnim bazenčićima - što znači da opet moram učit kako se stavlja tuš jer trenutno imam grif za našminkat Buscemi oči.

Vjerojatno sam uspjela izostavit hrpu sitnica koje zanimaju ljude koji žele napravit istu stvar, slobodno me pitajte, sve ću vam reć - barem sve ono što “znam”, ali uvijek imajte na umu da i dalje najbolje znaju kirurzi. 

I internet-Katica, naravno.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva