Srdačan pozdrav i isprike što me nije bilo prošli tjedan, jednostavno nisam stigla. Ne znam kako je vama, ali meni se čini da je unatrag nekoliko godina prosinac postao čista histerija - i da traje otprilike 6 minuta, za razliku od siječnja koji će trajat 12 mjeseci.

Mislim, u teoriji sam stigla napisat nešto što u ustima ostavlja okus zapaljenog smeća, ali ne želim da se tako družimo jer bi mi bilo neugodno. 

Doduše, kad vidim kakve mailove šalje senor Đakić, baš sam i mogla - evo vam ako niste vidjeli, vama će dobro doć da se malo nasmijete, a meni će povećat broj riječi koje tipkam između dolaska vodoinstalatera i električara kojeg svi zovemo “Strujić”:

“Ja cu doc kao izaslanik pred hrv sabora i svonu duznost cu obavit i kao duznosik i kao covjek ukoluko vidim da i saznam da ce sudjelovat i nepocudni gost svonu obvezu upricit cu mimo protokola s onim pripadnicima hrv branitelja i pol koji jednako razmisljaju i osjecaju!! Lo”

Eto, ako netko želi donirat Čitanku, znate kome treba. 

Dva dana do Badnjaka, tri dana do Božića - kako ste? 

Ja sam u konstantnoj dilemi između “moram sve” i “tako je kako je.”

Pauza za vodoinstalatera koji dolazi jer mi se prošli tjedan pokvario tuš zbog… nebitno, pritisak mi ne valja, zvala sam hitne intervencije (5 dana nakon što je bilo hitno). Dok ja rješavam stvari, vi smijete uživat u mojoj predivnoj slici iz djetinjstva. 

Jel zna netko kojim nemilim povodom su nas mame šišale ovako? Koja emocija stoji iza ovog? Ljubav sigurno nije. 

Uglavnom, vodoinstalater mi je odštopao što je trebalo bit odštopano i zamijenio tuš, #slavatebiKriste.

Sad imam rupu od pola sata prije nego što stigne električar. Što vi radite s rupama od pola sata? 

Sigurno nešto korisno. 

Carpe diem, sve ostalo je gubljenje vremena, a vrijeme se ne smije gubit - osim ako pitate Carrie Bradshaw, onda se čak i u najvažnijim trenutcima smije ubacit malo praznog hoda. 

Btw, stvarno bi bilo pametno da se “spojlanje” serija i filmova počne kategorizirat barem kao prekršaj i da za njega postoji adekvatna financijska kazna. Ne neograničeno, ali barem u prvih tjedan dana kad još nije izgledno da baš svi sve znaju.

Uvijek sam mrzila ljude koji spojlaju stvari - i uvijek sam mrzila čut rečenicu “carpe diem.”

Često dolazi uz dodatak “živi svaki dan kao da ti je posljednji”, što mi je uvijek zvučalo glupo. 

U teoriji je super, naravno, ali u praksi ima šupljine - tipa, ako živiš svaki dan kao da ti je posljednji, vrlo je izgledno da ćeš najkasnije treći “posljednji” dan završit u zatvoru… ili barem jako osramoćen.

Ili ćeš jednostavno ostat bez prihoda, jer “posljednji” dan sigurno nije dan u kojem ćeš otić na posao i bit ljubazan prema šefu. 

Što biste vi napravili da znate da vam je danas zadnji dan? 

Čega biste se najeli, kome biste izjavili ljubav i koje biste hrabre stvari napravili kad bi postojala garancija da ne postoji sutra? 

Na što ne biste uopće gubili vrijeme? 

Oprostit ćete mi, ali ne da mi se više pisat “biste”, osjećam se staro i Čitankasto.

Koga bi poljubili, koga bi odjebali, što bi vam odjednom palo u kategoriju “neću se s ovim zamarat jer ne zaslužuje moje vrijeme”?

S kim bi ostali dulje, odakle bi otišli ranije? 

Zvoni mi Strujić, pauza uz pjesmu Ronana Keatinga “If tomorrow never comes.”

Evo me, dogovorili smo jedan veliki projekt i jedva čekam da vam ga pokažem. Zajebavam se, nije bilo ništa bitno, ali znam da ljudi na Instagramu vole najavljivat stvari na ovaj način.

Dva-tri tjedna teasera i najavljivanja “nečeg velikog, ali ne mogu vam još reći što je”, a na kraju bude “odlučila sam kupiti još jednu vazu.”

Gdje smo ono stali? Aha, “živi svaki dan kao da je posljednji.”

Glup koncept ako ne želiš završit u zatvoru, tako mi se uvijek činilo.

Tko si može priuštit da tako živi? Nitko, barem ne cijeli dan, svaki dan. 

Zato ne volim carpe diem, ide mi na živce jer je neizvediv. 

Nitko za to nema ni vremena, ni mogućnosti.

Ispucala sam sve majstore za intermezzo, pa ubacujem ovu rečenicu koja će napravit malu pauzu između ovog iznad i ovog ispod. Eto, riješili smo, možemo dalje.

Prekjučer sam pobjegla s jednog spektakularnog partya - taman pola sata prije nego što je Gibonni stao na stol među jude, među hranu - jer mi je bilo teško ostat. 

(Btw, lijepo se ispričao, barem se meni tako čini.)

Pisala sam već o svojim anksioznim izletima kojima sam blagoslovljena kao introvertirana osoba, OVDJE imate upute za korištenje introverta za slučaj da ste propustili. 

Na putu do doma sam se osjećala loše - uvijek se tako osjećam kad odlazim s mjesta na kojem se svi zabavljaju, a ja ne mogu jer mi mozak ne da. Ali ajde, barem sam došla i zamaskirala se u ženu, što je isto napredak. Nekad odustanem prije nego što uopće pokušam, zato svaki dolazak računam kao mali plus u bilježnici.

Doma sam otvorila kutiju krekera i skuhala čaj na koji sam NARAVNO zaboravila jer je to ono što radiš sa čajem - skuhaš, zaboraviš, podgriješ, zaboraviš. 

“Još jedan uspješno izbjegnuti carpe diem” - čestitala sam si sarkastično, svjesna da bi mi vjerojatno bilo jako zabavno da sam ostala. Jbg, nisam mogla, ja ću vjerojatno otić sa vlastite svadbe, tako je kako je. 

Iz čestitke me trgnula Kasandra koja se u ponedjeljak samo nije probudila. 

S 55. 

Možda je već imala spremne poklone za Božić, možda nije. Potpuno nebitno, ali nebitne stvari ti vole past na pamet kad ne treba.

Dok su drugi bili na tulumu na kojem sam i sama mogla ostat, ja sam ležala u krevetu i razmišljala o Kasandri. Što je radila na svoj zadnji dan? Oko čega se živcirala? S kim joj je bilo lijepo, a s kim nije? 

I što bi radila da je znala da je nedjelja navečer zadnji put kad će oprat zube? 

Što bih ja radila? Možda bi(h) ostala na partyu… možda tek tad ne bi(h).

I napokon mi je sjeo koncept “živi svaki dan kao da ti je posljednji.”

Krivo sam ga shvatila, predoslovno. 

Ne bi ostala na partyu jer mi je bilo teško i htjela sam otić, pa jesam. To je bio moj carpe diem - radi što ti se radi, nemoj radit što ti ne paše. 

Ako možeš, naravno, a ja sam mogla.

Cijelo vrijeme imam ideju da “carpe diem” znači da moraš skupit što više bodova u jednom danu i ne propustit išta, što i nije sasvim netočno, samo što sam na krivi način gledala te bodove.

Carpe diem može bit i odlazak s najboljeg tuluma u gradu ako se tebi u tom trenutku jedu krekeri u krevetu. Ja sam se i dalje odlično zabavila, ali onako kako mi je odgovaralo u tom trenutku. Propustila sam party jer nisam htjela propustit priliku da radim ono što mi se radilo.

“Živi svaki dan kao da je posljednji” možda ne znači da moraš ić u ekstreme i izjavit ljubav svakom kome šutiš, izvrijeđat svakog koga želiš i potencijalno završit u zatvoru - možda samo znači da se trebaš riješit maksimalne količine stvari koje ti ne pašu u danu. 

Ako možeš, naravno, ne možemo ne ić na posao samo zato što nam ne paše.

Sinoć sam prije spavanja pokušala napravit popis stvari koje su mi učinile dan kvalitetnijim i onih drugih, koje su ga unazadile - da mi je ovo bio zadnji dan, koje bi stvari bile u kategoriji “bez ovog se stvarno moglo?”

Na popisu sam pronašla par živčanih hvatanja zelenog na semaforu kao da za par minuta ne stiže novo, par pretjeranih reakcija na mailove i nekoliko nepotrebnih ideja o stvarima koje “baš baš MORAM prije Božića”, iako ih naravno baš baš ne moram.

Možda je to carpe diem - na kraju svakog dana provjerit bez čega sutra možeš i na što sutra ne moraš trošit vrijeme (i sebe) kad već danas jesi. 

Pod uvjetom da imaš sutra, što možda nemaš.

Srdačan pozdrav, sretan Božić svima koji žele i diskretan podsjetnik da pola toga što ne stignete ni ne morate stić. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva