I ja sam u subotu bio u šoku. Dan sam proveo u prirodi pa sam čitav dan bio offline i kada sam poslijepodne otišao na Fejs samo sam zanijemio. Kad da mi je srce propalo u petu. I nije mu se dalo vratiti. Podijelio sam informaciju s Majom. Njezino je srce ispalo iz tijela. I ona je pokušala složiti neku smislenu rečenicu, ali nije nam uspjelo. Sveli smo se na onomatopejske zvukove. Zavladala je nevjerica, stanje šoka i neka tupa bol za koju smo znali da neće brzo proći. I ne treba brzo proći. Jer ta će tragedija stresti svaku iole suosjećajniju osobu. Svaki gubitak je bolan, ali kad se radi o djeci, i to na ovakav način... Ne... Ono ljudsko u nama nam govori da se to ne bi smjelo događati.  

A ipak se događa. Jer takvi ljudi postoje. Takva čudovišta postoje. Takva sebična, maligna čudovišta postoje. Pročitao sam i neke izjave bliskih ljudi da je izgledao kao brižan otac. Ma nema šanse da je bio brižan otac. Čak nema šanse da je bio otac u pravom smislu te riječi. Takav čin ne može počiniti otac. Svatko tko se bar jedan posto osjeća ocem nikada to ne bi mogao napraviti djeci. Jer otac bi, čak i da se najmanjim dijelom sebe osjeća ocem, poštedio djecu. Može se zamisliti situacija u kojoj se netko osjeća beznadežno, ali ako je otac, ako je stvarno otac, ne... nikako ne bi presudio djeci. Dakle, kada takvo čudovište nazivate ocem (ista bi bila situacija i da se radi o majci) vrijeđate sve očeve na ovome svijetu. Ne, on taj naziv ne zaslužuje. Možda je bio biološki roditelj, ali otac nije bio. Takvi ljudi su presebični da bi bili roditelji u pravom smislu te riječi.  

Pretpostavljam da ste i vi ovih dana listali novine ili surfali webom i čitali razne izjave stručnjake koji ne smiju komentirati konkretan slučaj, ali su načelno govorili o antisocijalnom poremećaju ličnosti, narcisoidnom poremećaju, a neki su koristili i termine psihopatskog ponašanja i zapravo danas želim prevesti te termine tako da ih svi mogu razumjeti. Nijednu riječ neću iskoristiti da opravdam ovog monstruma, ali mislim da nam je svima korisno bolje razumjeti kako takvi ljudi funkcioniraju. Takoćemo ih moći bolje prepoznati osobe i možda spriječiti neki budući tragični slučaj.  

Možemo reći da je narcis dijete u tijelu odrasle osobe. Tijekom sazrijevanja mu nisu bile zadovoljene osobne potrebe pa u odraslom životu pokušava halapljivo pokrpati te rupe. On je doista na razini djeteta. Nesretnog, nesigurnog djeteta. Ponekad se ta nesigurnost prikrije nekim „uspjesima“ kao što je dobar posao koji ti osigura kakvo-takvo priznanje okoline i validaciju svoje vrijednosti. Ponekad se tješiš da vrijediš jer znaš neke uvažene ljude. Ali ta se emocionalna rupa ne može tako popuniti, već se može samo privremeno prikriti. I onda kad stvari krenu nizbrdo, a ti nemaš nikakve životne vještine nošenja s problemima jer si na razini djeteta, moguća je i ovakva tragedija.  

Na razini djeteta si i u smislu da nemaš nikakve empatije. Znate kako su mala djeca u svom svijetu i ne percipiraju druge kao jednako realne i važne? I to je sasvim u redu kad je netko petogodišnjak. Za njega je njegova mama samo mama. I ne može zamisliti da ona ima i druge uloge i da postoji onkraj njega. Sve, baš sve se okreće oko njega. I opet ponavljam, to je sasvim u redu ako ste petogodišnjak. Ali je jako problematično ako ste odrasla osoba s takvim petogodišnjakom u sebi. A još je veći problem kad je takva osoba roditelj. Jer u tom infantilnom umu djeca nisu bića po sebi. Ona su njegovo sredstvo. Ona postaju zbog njega, a ne on zbog njih. On si u tom, svom narcisoidnom jadu umišlja da djeca tu trebaju biti za njega, a ne on za njih. Ovakvi narcisi su lišeni i natruha empatije. Jednostavno nemaju prostora u svom infantilnom umu i vječno nezadovoljenom srcu. Nemaju prostora da uvaže ikoga drugoga, da osjete ikoga drugoga. Postoje samo oni.  

Znam da je to mnogima nepojmljivo jer vam je nezamislivo da bi dijete više trebalo misliti na vas nego što biste vi trebali misliti na svoje dijete. Ali ima i takvih ljudi. Npr. takvi će ljudi manipulirati djecom tijekom razvoda jer će djecu koristiti kao sredstvo osvete bivšem partneru. O tome se ovih dana pisalo u kontekstu koncepta otuđenja od djeteta. I trenutačno neću ući u raspravu o tom pojmu niti treba li to nekako drugačije nazvati, ali manipulacija djecom postoji i to redovito rade infantilni roditelji koji su zapravo narcisi. Ne mora to voditi do ovako tragičnih posljedica jer se u slučaju Austrijanca radi o ekstremnom slučaju. Ali da, djeca znaju ispaštati zbog infantilnosti roditelja. No da se vratimo narcisima... 

Uz sve navedeno naravno i da su nesamokritični. Drugi su krivi za njihovo stanje. Ovaj si je umislio da je netko drugi kriv za njegove poslovne probleme ili da je bivša žena kriva što ga je sadašnja partnerica ostavila. Uvijek je netko drugi. Odrasli ljudi s mentalnim sklopom djeteta, a upravo ga to opisuje, ne preuzimaju odgovornost za svoj život. Jednostavno nemaju kapacitet za to. I odmah da napomenem, jako se nadam da će mama dobiti potrebnu stručnu, obiteljsku i prijateljsku pomoć jer ova situacija... Ma... Bit će teško... Ali držim joj sve fige ovoga svijeta i nadam se da će uspjeti pronaći način da se nekako oporavi, koliko god će biti teško. 

Mogao bih o narcisima još mnogo pisati, ali vjerujem da sam ocrtao glavne konture. I naravno, opet se treba razmišljati o spektru jer ne postoje samo opcije da je netko ultimativni narcis i apsolutno nikakav narcis. Većina je ljudi negdje na toj skali između tih ekstrema i većina je ljudi na ovoj zdravijoj polovici. A ovi ostali su djeca u odraslim tijelima, a ako su na ekstremnom dijelu spektra onda mogu biti i vrlo opasna djeca kojima nitko drugi neće biti nimalo važan. Pa čak ni njihova djeca.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva