Rođen sam 1979. godine, a moja je soba bila iznad dječjeg parka. Svakog dana, ali svakog, neko je dijete “dobilo svoje”. Roditelji su tukli svoju djecu za svaku sitnicu. To je bila najnormalnija moguća stvar. 

Nisu ih slušali? Pljuska jer su neodgojeni!

Pali su? Pljuska jer su bili neoprezni!

Posvađali se s nekim drugim djetetom? Pljuska jer ih sramote!

Pljuske su pljuštale.

Vidjeli smo ih i u razredima. Profesori su znali lemati, gađati kredama, derati se i vrijeđati. Nije bilo pravilo i svakako se nije odnosilo na većinu profesora, ali svaki je razred imao pokojeg takvog profesora koji je pedagoške mjere učio u sibirskim zatvorima.

Takvo je ponašanje normaliziralo nasilje. Navikli smo se na njega. Postalo je normalan dio svakodnevice. 

Nikako ga ne branim, mislim da pljuska nema ni natruhu pozitivne uloge u odgoju, a naravno da nema što tražiti ni u školi. Niti igdje. Ali smo se navikli na nju. Navikli smo se na nasilje. Fizičko, verbalno, svakakvo...

Nisu pomogli ni potezi političara koji nasrću jedni na druge u Saboru niti činjenica da obiteljsko nasilje objašnjavamo s “tako vam je to u obitelji”. Ne pomaže ni što odvraćamo glavu kad čujemo da susjedovo dijete vrišti od batina. Tragično je da smo kao društvo neosjetljivi na nasilje, ali realno, jesmo.

Zato ne iznenađuje ni što dobar dio javnosti opravdava tučnjavu migranata. Ne samo opravdava, nego i slavi. Pogrešno se misli da je to problem jedne bivše novinarke/savjetnice jer se s njome slaže i horda komentatora na društvenim mrežama koji slave prebijanje krivovjernika koji “ugrožavaju naše nacionalne interese”.

Za razliku od 90 posto građana Hrvatske nemam pojma kako riješiti migrantsku krizu. Ne znam dovoljno ni o situaciji u njihovim zemljama da bih donio ikakav sud. Ne znam ništa o njihovim sudbinama i motivima. Znam da ima nekih incidenata, ali da najčešće žele samo neopaženo proći kroz Hrvatsku. Ali znam da ne zaslužuju nečiju sadističku palicu. U to sam siguran. To ne znači da je jedino rješenje da ih svi pozovemo na ručak ili da ih pozovemo da godinama borave u našim vikendicama. Samo znači da je i ovo situacija u kojoj treba pokazati da smo ljudi.

I nema tu nikakvog ali… 

“Nemam ništa protiv migranata, ali zaslužili su batine”, rečenica je koja se često mogla pročitati ovih dana. I neću se sada ni baviti intelektualnim sljepilom potrebnim da izraziš tako očitu besmislicu. Da se doista uvjeriš da nemaš ništa protiv, a onda odmah navedeš kaznu za njih. 

Svaki čin nasilja, svaki, baš svaki mora se osuditi.

Tu nikada nema nekog ali...

Ona nije "zaslužila da je pretuče jer je kasnila s ručkom". 

Dijete nije "zaslužilo batine jer je neodgojeno".

Migranti nisu zaslužili batine. Točka!

Svako relativiziranje nehumanosti nasilja nagriza našu ljudskost.

Nema tu ali..., ljudi moji. Nema!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva