Ovu sam kolumnu pisao cijeli dan. Započeo sam ujutro čim sam saznao za sramotnu presudu županu Tomaševiću koji je za udaranje, vrijeđanje i prijetnje svojoj supruzi dobio uvjetnu kaznu. Vražju uvjetnu!?!?!? Nisam je nastavio pisati jer mi se želudac počeo preokretati, a obećao sam si da u tekstovima neću prostačiti. Iako realno, ovdje bih i njega i ovakvo sudstvo najradije poslao u tri ...

Započinjao sam je pisati još nekoliko puta i konačno dovršio tek navečer jer bi inače pola riječi izgledalo #“%& ili *****

Znate što je uvjetna kazna? To je kao kada zagubljeni roditelj nema hrabrosti ili mudrosti sankcionirati petogodišnjaka koji terorizira sve oko sebe pa kaže blagim tonom: Ajde dušice, nemoj. A mali ga pogleda svjestan da može raditi apsolutno sve što želi. Jer neće biti kažnjen, nikako. Kao i petogodišnjake izvan kontrole, tako i muškarce izvan kontrole, treba sankcionirati. Ne zalažem se za nasilje, nikako. Ni prema djeci, a čak ni prema nasilnicima. Ali kazna mora biti jasna i nedvosmislena, a kazna za nasilje mora uključivati zatvor. Da se i tom nasilnom slabiću da do znanja da to ne prolazi, ali i da se i drugim jadnicima da do znanja da ne smiju dići ruku na ženu. I naravno, da se i žrtvama da do znanja da ih sustav štiti. Jer mnoge ostaju u očajnim odnosima upravo zato što ne vjeruju da ih sustav može zaštititi.

I umjesto da pošaljemo takvu poruku, ovdje je ona dijametralno suprotna. „Ma tuci, čovječe! Davi, prijeti, nije to tako strašno. Ako ona smogne hrabrosti prijaviti te, malo ćemo te po prstima. Ti je smiješ odalamiti i vrijeđati, ali sustav će je dodatno uvrijediti s ovom Miki Maus kaznom.“

Pravilo bi trebalo biti jasno – ako je udarac stvaran, kazna ne smije biti uvjetna!

Jer sada ste obradovali svakog slabića koji upravo dovršava šestu pivu u lokalnoj birtiji i raduje se dolasku doma gdje svoje komplekse i osjećaj životne poraženosti može iskaliti na ženi i djeci. Raduje se i svaki društveni moćnik koji se savršeno prezentira poslovnim kolegama, ali onda svoj jad riješava tako da zlostavlja ukućane. Raduju se i neke žene koje ne vjeruju u ravnopravnost žena i muškaraca, koje vjeruju da je ženama suđena submisivnost te da su „zaslužile batine jer su provocirale“ ili nešto slično ogavno. Raduje se ljudski šljam koji se iskaljuje na nemoćnima. Raduju se slabići koji stružu dno svoje ljudskosti i ne pronalaze išta humano.

Takvu poruku šaljete ovakvim presudama. Tucite žene, davite ih i vrijeđajte, prijetite im... Sve je OK. Jer Hrvatska je mala zemlja za veliko zlostavljanje!

A kad znamo da je ova presuda stigla samo nekoliko dana nakon degutantnog nekažnjavanja slavonskog policajca koji je seksualno uznemiravao kolegicu s objašnjenjem da se dogodilo samo jednom!?!? Pa koji je vama?

Cijeli dan sam se borio s pisanjem kolumne ne samo zato što sam osjećao rijetko doživljeno gađenje, već i zato što sam osjetio uzaludnost. Jer ovo je sustavni problem, prečesto smo preblagi prema nasilnicima. Nisam naivan i znam da ne možemo funkcionirati kao Danska, ali bar da nismo ovako jadni. Barem da dokazane zlostavljače stavimo iza rešetaka! Barem da ostalim zlostavljačima pošaljemo jasnu poruku. Barem da žrtvama pošaljemo poruku da će biti zaštićene.

Iako me i dalje pere taj vražji osjećaj uzaludnosti, ipak sam morao napisati nešto. Jer kada nas sustav ovako sustavno ... u mozak, barem mi moramo stati na stranu žrtve. Barem od javnosti moraju osjetiti razumijevanje i pomoć, kada je to već u tolikom broju slučajeva uzaludno očekivati od sustava.

Poruka je doista jasna – ako je udarac stvaran, kazna mora uključivati rešetke!