• Velika je odluka promijeniti svoje prezime, a pred nas dolazi najčešće kad je brak u pitanju
• Nekima uzimanje muževa prezimena jednostavno služi za učvršćivanje obveze, nekima je to dio tradicije, a mnogo žena na svoje prezime dodaju muževo
• Ima sve više i obrnutih slučajeva, da muž uzme ženino, a neke supruge zadrže samo i isključivo svoje, djevojačko prezime

Iako je koncept uzimanja suprugovog prezimena ukorijenjen u našoj kulturi, to nije uvijek bilo uobičajeno. U srednjovjekovnoj Engleskoj prezimena nisu ni postojala. Građani su bili poznati samo po imenu. No kako je populacija rasla, praćenje tko je tko postalo je malo teže, pa je korištenje prezimena kao identifikatora ubrzo postala norma. 

Povijest uzimanja prezimena svog muža 

Praksa preuzimanja muževljevog prezimena rođena je u duboko patrijarhalnom društvu, a stoljećima kasnije tradicija još uvijek postoji. Vjerovala ili ne, praksa da žena uzima prezime svog muža ostatak je zakona koji datira još iz 11. stoljeća. Nakon normanskih osvajanja, Normani su Englezima predstavili ideju preuzimanja muževog prezimena te je tako zasađeno sjeme dugogodišnje tradicije. 

Danas, u 21. stoljeću, i dalje sklapamo brakove "u dobro i zlu", u "bolesti i zdravlju" ali više ne postoji takav pritisak da se odreknemo vlastitog prezimena i uzmemo samo suprugovo. Tradicija pomalo jenja, a pojavile su se novee alternative. Pitala sam naše žene/djevojke da podijele svoje mišljenje i iskustva o uzimanju partnerovog prezimena nakon vjenčanja i dobila - raznolike odgovore i objašnjenja istih. 

Love&Sex Stručnjakinja kaže da se žene ne bi trebale udavati jer od braka puno više koristi imaju muškarci

Nina (28): "Smatram to pokoravanjem patrijarhatu"

"Iako će mnogima možda biti suviše radikalno, s obzirom na to da velik broj osoba na uzimanje muževog prezimena gledaju kao na romantičan i svet čin, osobnu takvu praksu smatram pokoravanjem patrijarhatu. I samoj mi je praska uzimanja partnerovog prezimena bila posve normalna i nisam je dovodila u pitanje jer o njoj nisam ni razmišljala sve dok se nije radilo o mom i partnerovom vjenčanju. Tada sam, nakon vrlo kratkog promišljanja, odlučila ostaviti isključivo svoje prezime, odnosno ne mijenjati ga čak ni dodavanjem partnerovog. On se nije miješao u  moju odluku te ju je apsolutno podržao, što ne mogu reći za pojedine poznanike i rodbinu kojoj je moja odluka bila čudna i bezvezna."

"Velik broj žena 'izabere' promijeniti prezime jer su naučile da je to "normalno", jer nisu ni znale da imaju izbor, jer se boje osude okoline i svih onih koji će reći da je ostavljanje vlastitog prezimena kriv potez kojim se umanjuje ljubav prema partneru. Smatram da je 21. stoljeće vrijeme u kojem se ovakvi i slični običaji trebaju ostaviti u prošlosti. Uzimanje prezimena ne bi trebao biti romantičan ni svet čin, već problem društva koji je tiho i gotovo neprimjetno nametnut generacijama. Naposljetku, nijedna ljubav ne mjeri se i ne dokazuje odbacivanjem vlastitog identiteta koji je žena gradila godinama prije nego je upoznala osobu za koju se želi vjenčati. Vjenčanjem bi svaki par trebao (p)ostati tim koji se sastoji od dvije individue kojima isto prezime nije uvjet za međusobno poštivanje."

Antonija (37): "Žena treba napraviti onako kako osjeća"

"Ne smatram da to treba biti presudna stvar u partnerskom odnosu. Svaka žena treba napraviti onako kako osjeća i želi. Ja bih rado ostavila svoje prezime kad se udam jer ga smatram dijelom svog identiteta koji ne želim mijenjati. Savim je u redu da žena ostavi svoje prezime, posebno ako je izgradila karijeru u kojoj je njezino prezime prepoznatljivo i cijenjeno. Znam da ću ja tako napraviti. Zastarjelo je u 21. stoljeću od žene očekivati da uzima muževo prezime."

Kristina (45): "Suprug se nije lako složio da zadržim svoje prezime"

"Mom suprugu se nije bilo lako složiti samnom da nosim dva prezimena. Znam da je problem bio više u tome što se bojao osude društva, nego što je to njemu osobno smetalo. Danas se u našoj zajednici još uvijek na žene koje imaju dva prezimena gleda poprijeko. Jer 'normalno je uzeti samo muževo prezime'. Meni je normalno ono što ja smtram ispravnim, a za "ogovaranja gradom" kako sam zbog toga ovakva i onakava, posebice od ljudi koji me ne poznaju, nije me ni najmanje briga."

Martina (28): "Ne namjeravam uzeti samo muževo prezime"

"Uskoro se udajem i ne namjeravam uzeti samo muževo prezime, jedino ga mogu dodati. Jedinica sam i nitko iz moje obitelji više neće nositi to prezime ako ga promijenim. Smatram da je moja obiteljska loza jednako važna kao i zaručnikova. To je dio moje obiteljske povijesti i ne želim da ona vjenčanjem nestane."

20 žena iskreno je priznalo što bi promijenile sa svog vjenčanja, jesi li i ti ikad razmišljala o tome?

Andrea (32): ""To je moja stvar i moje prezime"

"Nemam ništa protiv da žene uzimaju prezimena svojih muževa. Ako je to nešto što žele učiniti, zašto ne? Ali mislim da to nikako ne bi smjelo biti nametnuto. Želim imati slobodu sama izabrati. To je moja stvar i moje prezime, i samo ja odlučujem što želim napraviti s njim. Ja nikako ne bi uzimala samo muževo prezime. To je dio mene. Očekujem da će moj budući suprug razumno razmišljati i ne smatram da bi ijednom muškarcu danas to trebalo predstavljati problem."

Marija (34). "Uzimanje muževog prezimena je tradicija. Bilo mi je prirodno"

"Uzela sam prezime svog muža. Vjenčanje je stvar tradicije pa tako i uzimanje njegova prezimena. Nisam nikad o tome previše razmišljala i bilo mi je prirodno da uzmem njegovo prezime nakon vjenčanja. Vjenčanje ipak predstavlja početak novog bračnog života i mislim da nema potrebe ostaviti svoje djevojačko prezime."

Karla (39): ""Željela sam nositi isto prezime kao i moja djeca"

"Ja sam uzela prezime svog muža. To mi se čini uobičajeno i normalno. Sve je to stvar dogovora. Želim nositi isto prezime kao i moja djeca, koja će imati suprugovo prezime. Još odmalena djevojčice uvijek u igri ispisuju svoje ime i prezime dječaka, pa mislim da je uzimanje muževog prezimena dio tradicije."

Love&Sex 'Suprug i ja već 7 godina spavamo odvojeno i tako smo puno sretniji'

Hoće li žena zadržati svoje djevojačko prezime ili će nakon udaje koristiti partnerovo, ili ga samo dodati na svoje, stvar je osobnog izbora, a danas ni oko toga nema pravnih problema, pa bi svaka žena trebala odlučiti sama za sebe. Uostalom, udaju se, ne postaju ničija imovina. I sve više muškaraca razmišlja na taj način, prepuštaju ženi odluku ako će se prezivati, a neki doduše rijetki, ali ih ima, "iskrižaju" prezimena. Ona doda njegovo, a on njezino...