• Prve dvije godine novog desetljeća već su obilježile ogromne prirodne i društvene katastrofe - požari, potresi, pandemija, i rat u jednoj zemlji koji je na granici da preraste u svjetski rat.
• Kako se uopće nositi u ovo doba, kako živjeti? Je li u redu živjeti svoj život, biti sretan radi osobnih uspjeha ili tužan radi vlastitih problema?
• Ovakva i slična pitanja muče mene, no i brojne druge ljude. Kako ćemo se ponašati je, na kraju krajeva, do nas samih. Evo što sam ja odlučila.

Moj otac radi kao pomorac na jednome brodu s ukrajinskom posadom. S momcima koji se ne mogu vratiti svojim obiteljima, a neki od njih ih nisu čuli već tjednima. Ne znaju gdje su, jesu li svi njihovi uopće živi i zdravi. Slomljeni su, kaže, a nerijetko im treba pružati i medicinsku pomoć. U posljednjih mjesec dana, koliko traje Putinov napad na Ukrajinu, 3.489.644 Ukrajinaca pobjeglo je iz svoje zemlje s jednim jedinim ciljem - preživljavanja. U trenutku pisanja taj broj je i veći. Usporedbe radi, posljednji popis stanovništva pokazao je kako u Hrvatskoj živi manje od 4 milijuna ljudi, točnije 3.888.529 osoba. Dakle, gotovo čitava jedna Hrvatska u mjesec dana je napustila svoju zemlju. 

Evo kako pomoći Ukrajini: Donacijama putem ovih organizacija i ti možeš pružiti pomoć i podršku

Slama ti se srce samo kada pomisliš na te ljude, na njihove obitelji i kako je život koji su do jučer znali sada gotov. Bez obzira kako završio sam rat, oni više nikada neće biti isti. Teško je ne suosjećati, teško je ne brinuti čitajući svakodnevne medijske napise, hoće li se rat proširiti i gdje, i kada će mu biti kraj. Teško je uopće živjeti posljednjih dana, mjeseci, ma i godina.

Jesmo li sebični ako nastavljamo sa svojim 'normalnim' životima unatoč svemu što se događa oko nas?

Pišem ovaj tekst iz Južne Amerike. Višemjesečni put koji sam planirala 2020. godine, otkazala sam kada je čitav svijet otišao u jedan ogroman lockdown. Ok, mogu pričekati mjesec-dva pa ću onda, do tada će sigurno sve opet biti normalno, mislila sam u proljeće prije dvije godine. Prošlo je mjesec, prošla su i dva, pa šest, i vrlo brzo smo svi živjeli jedno "novo normalno" u kojemu baš ništa nije bilo normalno. Nakon dvije godine pandemije gotovo se teško prisjetiti života na kakav smo navikli. Nakon dvije godine slušanja preporuka i držanja sigurne distance, a života na pauzi, odlučila sam da više ne želim odgađati Južnu Ameriku. Osjećala sam se neopsivio sretno što se ponovno vraćam putovanjima, mojoj omiljenoj slobodnoj aktivnosti. Nije me zanimalo što će se dalje događati s mjerama, ograničenjima i preporukama u vezi putovanja. Kupila sam kartu, idem, gotovo je!

Dan kasnije, 24. veljače 2022. Rusija je napala Ukrajinu. Tjedan dana sam svakodnevno u šoku čitala vijesti i čekala kraj. "Ma neće to dugo. Ne smije. Ne može," - slične misli prolazile su glavom kao i u proljeće prije dvije godine. Kada je jedan užasan tjedan postao mjesec, a mjesec godina. Za svega par dana trebala sam na put, a ne tako daleko od nas odvija se rat. Korone se više nitko ni ne sjeća, ona je vać davno prestala biti "izvanredna vijest". Danima sam se mučila s odlukom odustati li i ponovno sve otkazati - radi vanjskih faktora, radi onoga što se događa u svijetu i sa svijetom. Mučila me neizvjesnost, mučllo me što nitko ne zna i ne može znati u kojem će ovo smjeru otići. Je li možda sve ovo, kako mnogi prognoziraju, uvod u novi svjetski rat? Čak i da do toga ne dođe, mučilo me, i još uvijek me muči, živjeti neki svoj 'normalan' život i veseliti se nečemu dok nedaleko od mene ljudi stradavaju, bježe, pate? 

Miss7 Blog Normalan život bez obzira na sve ide dalje - ne moramo se zbog toga osjećati loše

Shvatila sam i da drugi oko mene osjećaju isto. Osjećaju se loše veseliti svojim uspjesima ili biti nesretni radi svojih osobnih tragedija koje se, u usporedbi s onime što se događa nekome drugome, čine toliko mizerne. No, sve mi se to činilo nekako užasno nepošteno i krivo, pa čak i licemjerno. Ratovi, brutalna kršenja ljudskih prava, bolesti i strahote, na žalost, događaju se svaki dan negdje u svijetu. Ovoga puta je to samo nešto bliže nama. S druge strane, u isto vrijeme se događaju nevjerojatno lijepe stvari. Ljudi se zaljubljuju, dobivaju djecu, putuju, ostvaruju svoje snove - u isto vrijeme dok su nekome drugome svi njihovi snovi uništeni, a mnogi ih se nikada nisu ni usudili imati.

Svijet takav kakav je ide dalje, ne staje. Beskonačni ying i yang.

Odlučila sam otići. Možda je sebično, ali meni se činilo licemjernije ne živjeti svoj život radi užasnih sudbina ljudi iz Ukrajine, dok užasne sudbine svakodnevno proživljavaju ljudi i narodi diljem svijeta. Pomogneš kad, ako i koliko možeš, a ostatak vremena, pokušavaš svoj život živjeti koliko možeš sretno - razmišljala sam u nastojanjima da samu sebe nagovorim da ne odustanem.

"Na neki način, prihvaćanje "normalnog" života je revolucionarni čin u ratno vrijeme."

Prošao je drugi tjedan što sam u Ekuadoru, a četvrti što traje rat u Ukrajini. I dalje se ne zna ništa više nego li prije tjedan ili dva, barem koliko uspijevam skapirati kada naletim na vijesti koje, priznajem, uglavnom izbjegavam. Ali nedeavno mi je baš za oko zapeo naslov na HuffPostu koji je glasio "Za svakoga tko se osjeća krivim jer nastavlja sa svojim životom". Kliknula sam na njega i pročitala članak u kojemu, između ostaloga, psihologinja objašnjava kako je u redu biti tužan radi vlastitih problema ili sretan radi vlastitih uspjeha dok istovremeno smo svjesni i suosjećamo s boli drugih. Posebno mi se svidjela poruka, koja se u zadnje vrijeme širi Twitterom.

Napisala ju je američka spisateljica i ilustratorica Mari Andrew početkom 2020., za vrijeme ogromnih požara u Australiji - još jedne u nizu katastrofa koji će obilježiti ovo desetljeće. Poruka je glasila: 

"Umivam lice prije odlaska u krevet dok jedna zemlja gori. Čini se glupim umivati lice, čini se glupim ne umivati ga. Netko uvijek nazdravlja čašom koktela u jednoj hemisferi dok netko gubi dom na drugoj, a netko se zaljubljuje u istoj stambenoj zgradi u kojoj netko tuguje. Činjenica da se patnja, svjetovnost i ljepota poklapaju je nepodnošljiva i izvanredna.”

 Teško je gledati slike ljudi koji s koferima u ovome trenutku odlaze iz svoje zemlje - ne zato jer, poput mene imaju privilegiju putovati, već zato jer bježe. S druge strane, postoji tiha moć u prihvaćanju naših "normalnih" života, budući da je normalnost upravo ono za što se ljudi Ukrajine trenutno bore - ono za što se svi borimo.