"Shvaćam što se dogodilo, ali svejedno, ja idem raditi". Ispovijest zagrebačke primalje o strašnim trenucima između dva potresa silno je dirljiva
- Kako je moguće zadržati hladnu glavu i obavljati svoj posao usred stravičnog potresa?
- Neki ljudi to moraju i znaju, poput primalja koje brinu za bebice i mame
- Valentina Heroić, primalja iz zagrebačke bolnice Merkur, na Facebook profilu Hrvatske komore primalja podijelila je svoje dirljivo iskustvo
Nedjeljno jutro 22. ožujka, i surovo buđenje kada su grad zatresla dva potresa mnogim će Zagrepčanima ostati utisnuti duboko u sjećanju. Slike koje su nedugo nakon stravične trešnje preplavile portale i društvene mreže bile su potresne, no fotografije rodilja i beba te bolničkog osoblja ispred Petrove bolnice posebno su dirnule sve nas.
Koliko su ti dramatični ti trenuci bili za sve primalje koje u svim uvjetima, ne misleći na sebe, moraju brinuti o svom poslu, brinuti za najkrhkije i zadržati hladnu glavu, otkrila je i Valentina Heroić, primalja iz zagrebačke bolnice Merkur, na Facebook profilu Hrvatske komore primalja:
"Potpuno nesvjesna potresa koji nas je upravo zadesio, vozim se autom kroz grad i žurim, žurim na posao, na svoje radno mjesto ne bih li došla mrvu ranije kako bi kolegice mogle ići svojim kućama nakon dežurstva od 24 sata.
Dolazim ispred bolnice, shvaćam što se dogodilo maloprije, ali svejedno, ja idem raditi. Hodam prema ulazu u bolnicu dok ostalo osoblje izlazi van, ništa mi nije jasno.
Hoće li ovo ikada prestati?!
Zovem kolegicu koja je unutra, pitam je je li dobro i kažem joj kroz plač kako nas ne puštaju unutra. Krenem za svim tim ljudima, iako ni sama ne znam gdje, ali idem. Dolazim do parkinga gdje ugledam kolegice iz svoje smjene i na trenutak osjetim veliko olakšanje i pomislim pa i one su tu! U tom trenu osjetim sigurnost.
Stojimo na polupraznom parkingu i čekamo. Strah postaje sve veći, misli na sve strane, panika…I dok zovem sve redom, evo ga opet…novi potres. Prva pomisao mi je bila ok, hoće li ovo ikada prestati? Imala sam osjećaj kao da će biti sve gore i gore i da nema izlaza.
Majke s bebicama u autima
Kolegica i ja premještamo se na drugi parking, na stražnju strane bolnice, kako bi majke sa svojom dječicom mogle sjesti u zagrijani auto budući je bila potrebna evakuacija cijele bolnice.
Dolazimo na stražnju stranu, a prizor je nezamisliv. Majke koje sjede sa svojim tek rođenim bebama vani u autima, kolegice i liječnici svi pomažu jedni drugima. Drago nam je da smo svi dobro, a i isto tako neizvjesnost što će biti dalje nas ubija.
Ja sam tu kako bih pomogla drugima
Raspadam se, ne mogu prestat plakat, strah me doslovno paralizirao. Pokušavam se sabrati taman kad mislim ok, sad je sigurno prošlo evo ga, novo podrhtavanje. U tom trenu sam mislila da nikada neće prestati.
Prošlo je nekoliko trenutaka i kao da sam odjednom shvatila: hej, pa ja sam ovdje kako bih pomogla svim ovim ženama, nema mjesta panici, strahu i razmišljanju što će biti. Pomozi!
Zahvalni što smo svi dobro
Kolegica i ja krenule smo dijeliti doručak majkama sa djecom i u tom trenutku zaboravljam na sve, samo da svi budu dobro. Napokon ulazimo u bolnicu, vidimo kolegice koje su bila noćna smjena i tu kreću suze i ogromni zagrljaji. Zahvalne, što smo svi dobro, a najbitnije što su naše trudnice dobro. I dalje smo u strahu, ali nešto nas gura prema naprijed i kao da nam govori, prošlo je!"