• Renata Hrgović, 35-godišnja profesorica matematike i informatike iz Gline jučerašnji dan, noć i današnji dan provela je pokušavajući pomoći svojim sugrađanima
• U Majskim Poljanama svjedočila je iskapanju ljudi iz ruševina, zatim pomagala na sabirnom mjestu za ljude koji više nemaju kamo otići, razvrstavala pakete i hranu za okolna sela i grad
• "Nama nitko od službi kao što su vojska i vatrogasci nije ni došao jer su svi išli za Sisak i Petrinju. Ljudi su se sami skupili i čistili štetu te jedni drugima pomagali"
• "Ljudi su psihički jako loše, tim više što nitko Glinu ne spominje, kao da mi ne postojimo. Ovo područje je i inače bilo ratom pogođeno te se nije obnovilo. I prije je grad izgledao kao da se rat jučer dogodio, onda možete zamisliti u kakvom je stanju sada".

Posljednjih dana puno možemo čitati o situaciji u Petrinji, Glini, Sisku te okolnim mjestima koja su najviše zahvaćena potresom i gdje je najviše ljudi stradalo. Stupili smo u kontakt s Renatom Hrgović, 35-godišnjom profesoricom matematike i informatike u školi u Petrinji koja živi u Glini te je izdvojila nekoliko trenutaka kako bi nam opisala stvarno stanje i s čime se sve stanovnici suočavaju. 

Life&style Od Bad Blue Boysa, do 'običnih' ljudi: svi su se organizirali u prikupljanju pomoći za stradale u potresu

"Srećom, moja zgrada je u vrlo dobrom stanju jer je kvalitetno napravljena kao i veliki broj zgrada koji je dobro prošao u ovom potresu. Na vanjskom dijelu nema nekih većih oštećenja koje mogu primijetiti, no u stanu je sve razbijeno - od stakla do televizora. Mislim, to nije ništa strašno s obzirom na to što se dogodilo drugim ljudima", započinje priču Renata te dodaje kako je škola u kojoj je radila toliko oštećena da će se morati ruštiti. Za nju je ovaj potres bio stresan i neočekivan jer je bilo podne. Bavila se uobičajenim poslovima kao što je kuhanje ručka te se spremala otići pogledati kuću koju je i kupila i samo se odjednom sve počelo tresti. "Prva pomisao kad sam vidjela da staklo leti je gdje je mama i je li što na nju palo, a činilo mi se kao da potres traje cijelu vječnost. Čim se malo smirilo i kad sam vidjela da je mama dobro, išla sam provjeriti kako je ostatak obitelji - tata, sestra, tetke, prijatelji, no naravno da ih nisam mogla odmah dobiti."

Renata nije gubila ni trenutak te se odmah odlučila pomoći svojim sugrađanima. "Mislim da sam jedna od rijetkih mladih osoba koja se nakon studija vratila u rodnu Glinu pa nisam ni trenutka razmišljala da ostanem sjediti doma. Kad sam vidjela da su svi moji dobro, odlučila sam pomoći jer sam živa i zdrava. Prvo sam pola dana provela sa prijateljicom u selu Majske Poljane gdje gotova da i nema čitave kuće, koja je čekala da joj tatu i brata pronađu, a zatim smo dobili tužnu vijest da su pronađeni ispod ruševina - nisu preživjeli."

"Nakon što je prijateljici stigao ostatak obitelji, čula sam da se u Drvnom centru u suradnji sa Crvenim križem sprema sabirno mjesto na koje će dolaziti ljudi koji nemaju gdje biti smješteni i gdje će stići hrana za potrebite", nastavlja Renata koja je odmah krenula prema tom prostoru. Tamo je bila do iza ponoći, bez da su išta jeli, a zatim je otišla kući vidjeti svoju obitelj te se malo odmoriti nakon napornog dana. A shvatila je kako nema više snage tek kada je malo uzela pauzu.

"Rekli su nam da oko jedan sat iz ponoći očekujemo drugi potres, a koji se na kraju, srećom, nije dogodio. Odlučila sam odspavati dok me jutros opet nekoliko minuta nakon šest sati nije probudio potres. Više nisam mogla spavati te sam se spremila jer je dogovor bio da se u osam sati ujutro opet nađemo u drvnom centru kako bi nastavili pomagati i razvrstavati pakete i hranu za okolna sela i grad."

U sam grad, kaže, nije ni otišla jer se ne može svuda prolaziti, ali koliko čuje dosta toga je razrušeno. Također, dodaje kako njima nitko od službi kao što su vojska i vatrogasci nije ni došao jer su svi išli za Sisak i Petrinju. Ljudi su se sami skupili i čistili štetu te jedni drugima pomagali.

Zanimalo nas je i kako se drže stanovnici Gline, na što nam je Renata odgovorila - loše. "Loše su. Ovo područje je i inače bilo ratom pogođeno te se nije obnovilo. I prije je grad izgledao kao da se rat jučer dogodio, onda možete zamisliti u kakvom je stanju sada kad je sve razrušeno. I ovo malo što je obnovljeno je opet izgubljeno. Psihički su jako loše, tim više što nitko Glinu ne spominje, kao da mi ne postojimo. S druge strane, ljudi su složni i pomažu jedni drugima.", kroz suze govori Renata. 

Na svakom koraku, vidimo prema slikama, da stanovnici svjedoče užasima koji su ih zatekli, a za Renatu je najpotresnije bilo kad je vidjela mrtva tijela koja su spasioci izvukli ispod ruševina. I kad joj je prijateljica plakala u autu i gledala kako joj odnose tatu na nosilima. 

"U mjestu je dosta starijih ljudi koji su smješteni u drvnom centru koji smo dobili na korištenje, a tamo su većinom ljudi iz okolnih sela. Ljudi iz samog grada Gline imaju animozitet od dolaska tamo, a većinom su se skupili na Banovcu, nogometnom igralištu jer je isprva bilo rečeno da će tamo biti podignuti šatori za ljude koji se ne mogu vratiti u svoje objekte jer još nitko nije došao provjeriti jesu li sigurni za povratak, no to se još nije dogodilo. Mi smo im donijeli hranu i deke jer su ljudi u autima. Ima i ljudi s malom djecom." Dodala je kako bi šatori trebali biti postavljeni danas, no nije još stigla proći pa još uvijek ne zna je li do toga došlo. 

Kao pomoć jučer su stigli i ljudi iz Zagreba, Vukovara, Vinkovaca, no došlo ih je previše pa ih nisu mogli nikud uputiti jer je već pao mrak. Nije bilo sigurno da se u toj situaciji ide čistiti, pogotovo ako nije tvoje mjesto. Ipak, ljudi su pomagali i uskakali gdje god su vidjeli da mogu, kao što je na primjer djeljenje vode. Renata kaže kako ljudi koji nisu tamo zapravo uopće ne mogu shvatiti o kakvom se tamo stanju radi.

"Zagreb i Glina, Petrinja, Sisak su nemjerljivi jer se sve ulaže u Zagreb koji je centar Hrvatske.", aludirajući na potres koji je u ožujku isto tako jako oštetio Zagreb. Ovaj kraj se već trideset godina nije pomaknuo s mrtve točke, a naša sugovornica ni sama ne zna kako će stanovnici to preživjeti psihički, ali i na druge načine. No ipak, pronalazi jednu pozitivnu stranu, a to su svi ljudi koji tamo od ranog jutra rade i raznose potrepštine po gradu i selima oko Gline, do Petrinje. Ljudska sloga u kojoj se ne gleda na nacionalnost - svi rade zajedno, ta složnost.