• U svijetu u kojem se parfemi sve češće biraju prema hypeu, algoritmu i prvom dojmu, parfumerija Mémoire inzistira na nečemu sporijem, intimnijem i ljepšem: otkrivanju
• Kristijan Berić i Borna Koružnjak dva su prijatelja koja su, kao veliki zaljubljenici u parfeme, odlučili ponuditi malo drugačije iskustvo, potaknuvši tektonske poremećaje na domaćoj sceni
• Ovo je priča o parfumeriji koja miris ne doživljava kao proizvod, nego kao iskustvo, uspomenu i produžetak osobnosti

Desetljećima prije no što je nastala parfumerija Mémoire, prije no što su se police ispunile niche kućama, i nekoliko godina prije no što je jedan od njezinih suvlasnika - Kristijan Berić rođen, maestro Jacques Polge je, notu po notu, skladao jednu od najveličanstvenijih kompozicija.

Njezin je početak nagao, ali kontroliran, kao crescendo gudača. Oštar i svjež, ali nimalo lagan. Kadulja i limun ulaze poput brzih poteza violina, s dozom gorke elegancije, dok bergamot, poput svjetlucavog tona flaute, kratko presijeca tišinu. Mirta, suptilna i zelena, djeluje kao tiha oboa u pozadini; pačuli ulazi poput violončela - zemljan, topao, gotovo filozofski, a jasmin nastupa kao dramatični solo viole - zreo, i pomalo taman. Cedar i vetiver donose strukturu, kao kontrabasi i fagoti, dajući kompoziciji čvrstoću i dubinu, vodeći prema završnici koja je spora, teška i gotovo ritualna, poput adagia s moćnim završnim akordima. Hrastova mahovina širi se poput dubokih orguljskih tonova, dok labdanum i sandalovina stvaraju bogatu, smolastu rezonanciju, nalik dugom, toplom akordu brass sekcije. U tom trenu, taman kada pomisliš da si spoznao svu njezinu ljepotu, pojavi se castoreum, kao neočekivani udar timpana - sirov, gotovo primordijalan. 

Chanel Antaeus definitivno nije lagana melodija koju se zviždi usput. Više je poput kasnoromantične simfonije, nečega što se može zamisliti između sjene i strasti kakvu se nalazi u djelima Richarda Wagnera ili Gustava Mahlera. Parfem je to koji se ne razvija linearno, već diše kao orkestar - s napetostima, kontrastima i dubokim, gotovo mitskim završetkom, i koji je i više no dostojan toga da se upravo njime otvori jedna jednako čarobna, jednako očaravajuća i jednako posebna priča.

Moj odabir nije slučajan. Ako je Antaeus skladba, onda njegova pojava u povijesti parfema djeluje kao dramatičan ulazak baritona na već napetu scenu - možda ne kao najglasniji, ali definitivno kao najautoritativniji glas u prostoriji. U vremenu kada su muški parfemi često balansirali između svježine i diskretne elegancije, Antaeus je donio nešto drugačije, a njegova kompozicija - kožna, mahovinasta, animalna, postala je poput tematskog motiva koji su mnogi kasnije nastojali obraditi na svoj način. Nije pokrenuo trend mase, ali je definirao ideal: parfem kao izraz snage, autoriteta i zrelosti, bez potrebe za kompromisom. 

No, za to što sam ga odabrala nije zaslužan ni njegov apsolutno zasluženi kultni status, ni to što danas djeluje poput starog rukopisa u arhivu kojeg svaki poznavatelj prepoznaje kao temeljno djelo, već to što je, na neki način, upravo Antaeus uvukao Kristijana u svijet parfema. Očarao ga je u tolikoj mjeri da se doživotno zarazio otkrivanjem, njuškanjem i istraživanjem tog veličanstvenog olfaktornog svijeta. 

Antaeus je, priznaje, bio njegov prvi parfem za punoljetnost, i vrata u svijet iz kojeg, kada je jednom u njega zakoračio, više nikada nije poželio izaći. Njegova se fascinacija razvijala gotovo puna dva desetljeća: od hobija, preko kolekcionarstva, do ozbiljnog poznavanja parfemske scene i naposljetku jednog potpuno novog poglavlja - otvaranja vlastite parfumerije. Otvorio ju je zajedno s prijateljem - Bornom Koružnjakom. Iako su se poznavali i družili više od dvadeset pet godina, tek su kroz razgovore shvatili da dijele istu strast, a iz njihovih se razgovora počelo saditi sjeme ideje o parfumeriji u Zagrebu. Godinu dana su planirali, razrađivali logistiku i koncept, ali sve je postalo stvarno tek kada su pronašli prostor. Tek tada je, kažu, cijela ideja izašla iz digitalnog u realni svijet.

Prvu poslovnicu, smještenu u Skalinskoj na broju 2, otvorili su krajem 2024. godine, ni sami ne znajući da ona neće biti samo još jedna nezaobilazna adresa za ljubitelje parfema, već i svojevrsni početak mirisne revolucije na domaćoj sceni. Nedavno je zaživjela i druga, smještena u Oktogonu, a danas polagano odbrojavaju dane do otvorenja treće, u Poreču, u sklopu novog Valamarova resorta.

Iako su od prvog dana imali jasnu viziju što će Mémoire biti, priznaju mi da je puno sati uloženo u smišljanje onog jednog od najvažnijih slojeva identiteta - imena brenda. Tražili su riječ koja ima težinu, zvuk i smisao. Francuski jezik im je bio blizak zbog kulture, osobne sklonosti i činjenice da veliki dio parfemske povijesti dolazi upravo iz Francuske, no najvažnije im je bilo značenje. Osobno sam bila uvjerena da su Mémoire odabrali jer su upravo uspomene ono s čime mirisi dijele neraskidivu sponu, no pričaju mi da sam samo donekle u pravu. Mémoire za njih je uspomena, ali nipošto samo ona koju prizove miris. To je i uspomena na posjet, razgovor, otkrivanje, edukaciju, mali ritual kupnje… “Želimo da ljudi zapamte cijelo to putovanje”, ističe Borna.

Upravo je iskustvo kupca srce i duša njihova koncepta. Jer ideja nikada nije bila da Mémoire bude mjesto na kojem će se parfem samo prodati, već prostor u kojem se miris istinski upoznaje. Kako mi pojašnjava Kristijan, cilj im nije kupcu ‘gurati nešto pod nos’ samo zato što bi to u tom trenutku za njih bilo komercijalno isplativo, već im je puno važnije dugoročno povjerenje. “Bitno nam je da čovjek ima iskustvo koje će pamtiti i zbog kojeg će se vraćati”, ističu.

A kako to u praksi točno izgleda? Pa, baš kao i svaki parfem, i njihova filozofija ima puno slojeva, no svi se oni u konačnici mogu svesti pod jedan zajednički nazivnik - u širokom luku zaobilaženje svega onoga što oni sami kao kupci ne vole. Za razliku od parfumerija u kojima su prodavači često prenametljivi te pogledom prate svaki pokret kupca, Mémoire pruža slobodu kupcu da sve pažljivo prouči, pomiriše, dotakne, i to tempom koji njemu odgovara. Prodavači su tu ukoliko im pomoć ili savjet zatreba, prisutni, ali nenametljivi. 

Važan sastojak je i pažnja posvećena kupcu, pri čemu posebno ističu uzorke parfema. Bloteri isprobanih mirisa imaju svoje košuljice, ne bi li se miris što bolje zaštitio - čime se kupcima pruža prilika da, i nakon što otiđu iz Mémoirea, miris bolje upoznaju, a uzorci koje daju kupcima nisu nasumično odabrani i ubačeni u vrećicu, već kupac sam odabire dekante kojih mirisa želi. Ovakav se pristup pokazao kao pun pogodak jer ih svako malo ugodno iznenadi neka nova pozitivna recenzija, oduševljenih domaćih, ali i inozemnih kupaca.

Ipak, koliko god cjelokupno iskustvo bilo ugodno i promišljeno do najsitnijeg detalja, i ponuda parfema je ono zbog čega se kupci redovito vraćaju, a odabir onih koji u konačnici završe na njihovim policama možda im je i najteži zadatak. 

“Rad s parfemskim brendovima nije samo pitanje ukusa ili tržišta, nego stalno balansiranje između onoga što voliš i onoga što može opstati. Tu se pojavljuje jedna suptilna napetost - želja da se stvari uljepšaju, da sve ne zvuči kao gola trgovina. Ipak, realnost se ne može izbjeći, i to je problem svakog biznisa. Mora se raditi, plaćati ljude, nabavljati robu. Drugim riječima, iza svake lijepe bočice i mirisne priče stoji vrlo konkretna svakodnevica”, priča mi Kristijan. Upravo zato naglašavaju koliko je važno imati proizvod iza kojeg se može iskreno stati - onaj trenutak kada pomirišeš parfem, pogledaš njegovu priču i kažeš: “da, to je to”. 

Situaciju dodatno komplicira suvremeno tržište. Govore mi o pravoj inflaciji brendova - svakodnevno se pojavljuju deseci novih parfemskih kuća, osobito u Europi, ali i na Bliskom istoku. Ponude stižu stalno, ali i oni sami aktivno traže zanimljive brendove. I tu dolazi paradoks: za ljubitelje parfema, gotovo da nema loših mirisa. U svakom brendu, kažu mi, može se pronaći nešto vrijedno. “Čak i ako vam se nekoliko parfema ne sviđa, uvijek će postojati oni koji vas osvoje.”

No odluka ne ovisi samo o mirisu. U igru ulaze i drugi faktori: kako će se brend uklopiti u prostor, u estetiku trgovine, u priču koju žele ispričati kupcima. Zbog toga proces odlučivanja često traje mjesecima. “Ponekad reagiramo instinktivno, ali takvi su trenuci sve rjeđi, i više su se događali u početku”, priznaju. Danas, s jasnijom vizijom i planovima koji se protežu mjesecima unaprijed, pristup je promišljeniji: testiranje, selekcija, vrijeme za razmišljanje, pa tek onda odluka.

Kada smo se dotakli toga što neki brend čini posebnim, razgovor je otkrio još jednu dimenziju ovog posla. Kristijan i Borna posebno cijene brendove s pričom i poviješću, ali istovremeno osjećaju i snažnu potrebu da podrže nove, nepoznate projekte. Prisjećajući se vlastitih početaka, kažu da često ‘pate’ za tim da pomognu mladim brendovima - u nadi da će oni rasti i jednog dana postati važni i njima samima. Upravo tu leži, kako kažu, i ‘ovisnički aspekt’ posla: prepoznati potencijal tamo gdje ga drugi još ne vide.

Njihova ponuda je upravo iz tih razloga kombinacija različitih svjetova: etabliranih, ‘retro’ brendova, oživljenih klasika i potpuno novih imena bez reputacije, ali s potencijalom. Sve se, kako i sami ističu, vraća na ono početno balansiranje - između sigurnog i novog, poznatog i nepoznatog, no upravo se u tome krije i najuzbudljiviji dio posla: mogućnost da nekome otkriju nešto potpuno novo. Ili, kako slikovito kažu, oni trenuci kada nekome mogu reći: “Ovo moraš doći probati, iako za to pojma nemaš.” 

Hoće li netko otići u Skalinsku ili u Oktogon, nije nimalo svejedno jer se njihova ponuda u potpunosti razlikuje, jasno ističući promišljanje koje stoji iza izražene i gotovo kurirane podjele. Poslovnicu u Skalinskoj ulici svjesno su oblikovali kao gotovo pa manifest ultra niche estetike - prostor u kojem, kako slikovito kažu, “gotovo da ne postoji šansa da vas išta asocira na nešto komercijalno”. Poslovnica u Oktogonu je pak zamišljena kao nešto komercijalnija, pristupačnija interpretacija njihove ponude, a ta podjela nije samo u brendovima, nego i u iskustvu. “U Oktogonu ćete koketirati s dopadljivim, komercijalnijim nicheom, možda čak i rubno dizajnerskim, dok ćete u Skalinskoj zakoračiti u svijet koji je radikalniji, eksperimentalniji, ponekad i pomalo izazovan - onaj koji nećete nužno htjeti svima pokazati”, ističu.

I upravo u toj jasnoj distinkciji vide svoju posebnost. U istom gradu, na dvije adrese, nude dva potpuno različita doživljaja - ne tek različite police, nego različite svjetove. Svaki s razlogom da ga se posjeti, svaki s vlastitim identitetom. Naravno, ta odluka nosi i jednu simpatičnu ‘nuspojavu’ - nekoliko minuta hoda više nego što su kupci možda planirali. No, kako kroz smijeh dodaju, to im uglavnom rado opraštaju.

Treća poslovnica, u sklopu novog Valamar Resorta Pical u Poreču, jednog od najvećih resorta s pet zvjezdica u Hrvatskoj, zamišljena je kao punokrvna parfumerija - ne koncept store s usputnim izborom mirisa, već prostor koji parfeme stavlja u središte iskustva. U tom kontekstu, ovaj potez nosi i određenu pionirsku težinu. Jer, kako ističu, takav koncept, osobito kada je riječ o niche parfumeriji, do sada praktički nije postojao unutar jednog ovakvog resorta u Hrvatskoj. Upravo zato posebno naglašavaju koliko im znači što je Valamar prepoznao vrijednost takvog projekta i odlučio ga uključiti u vlastitu ponudu.

Ova suradnja, kažu, nije samo poslovni potez - ona je i pokušaj da se gostima ponudi nešto novo, drugačije. Da se iskustvo boravka u Istri dodatno obogati jednim neočekivanim, ali pažljivo osmišljenim slojem. Jer, unatoč svojoj razvijenoj turističkoj ponudi, Istra do sada nije imala ovakav tip parfumerije.

Ipak, svjesni su da ova lokacija nosi i nove izazove. Za razliku od Zagreba, gdje priču grade u prostoru koji im je poznat, ovdje ulaze u okruženje koje je prvenstveno turističko. Publika je drukčija, kao i ritam i očekivanja. I sami priznaju da će ovo biti svojevrsni eksperiment - pokušaj da se njihova filozofija prenese u kontekst u kojem možda neće funkcionirati na isti način. „Tek moramo vidjeti koliko ćemo uspjeti tamo prenijeti ovu našu priču”, iskreni su, svjesni da će se morati prilagoditi, ali i zadržati ono što ih definira.

Dok su dvije zagrebačke lokacije jasno profilirane - jedna kao komercijalnija, druga kao izrazito niche, treća će biti spoj oba svijeta. Ne samo zato što se nalazi u turističkom okruženju, već i zato što žele biti otvoreni svima - ne samo gostima resorta, nego i svim posjetiteljima. Parfumerija neće biti zatvorena unutar hotelskog prostora, već dostupna izvana, svima koji požele ući. Upravo u toj otvorenosti leži njezina ideja: da bude mjesto susreta. Mjesto gdje će se, možda po prvi put, susresti oni koji tek ulaze u svijet parfema i oni koji ga već duboko poznaju. Gdje će komercijalno i niche koegzistirati, ne kao suprotnosti, nego kao dvije strane iste priče. I možda baš zato ova treća lokacija nije samo novo poglavlje, već prirodan nastavak svega što su do sada gradili.

Naš se razgovor prirodno nadovezao na jednu od najzanimljivijih pojava posljednjih godina - nagli uspon niche scene. Teško je oteti se dojmu da je ona, gotovo u potpunosti, zasjenila dizajnersku. Kristijan ne oklijeva s odgovorom, a kao prvi i najvažniji faktor vidi - društvene mreže. Platforme poput Instagrama i TikToka, ali i razne online zajednice, forumi i grupe, u svega su nekoliko godina stvorili nešto što prije nije postojalo: potpuno novu publiku i potpuno novu dinamiku tržišta.

Kako objašnjava, upravo su influenceri i content kreatori, često nesvjesno, počeli graditi most između nekada zatvorenog, gotovo ‘underground’ svijeta niche parfema i šire publike. Ono što se nekad otkrivalo u malim, skrivenim parfumerijama i uskim krugovima entuzijasta, danas je dostupno gotovo svima. “Odjednom je počelo izlaziti na površinu”, kaže, opisujući tu transformaciju. Možda još važnije, otvorile su se i nove mogućnosti. Informacije su postale dostupne, kontakti dostižni, a ideja o pokretanju vlastitog brenda - nešto što je nekad djelovalo nedostižno - postala je realna opcija. Danas, uz dovoljno hrabrosti i početnog kapitala, gotovo svatko može ‘zagrebati površinu’ i pokušati ući u taj svijet.

No upravo tu dolazi do nove promjene paradigme. “Nije se promijenila samo publika - promijenili su se i sami parfumeri. Oni koji su nekada radili gotovo isključivo za velike dizajnerske kuće, danas sve češće surađuju s malim, novim brendovima. Ono što je nekad možda bilo ispod časti, sada je postalo prilika. Jer u trenutku kada mladi brend uspije privući renomiranog parfumera, otvara mu se cijeli novi svijet - kredibilitet, vidljivost, ali i prostor za rast.”

Ipak, taj nagli rast niche scene ima i svoju drugu stranu. Kristijan ga bez zadrške naziva trendom, ili barem dijelom trenda. Danas, kaže, postoji dojam da svatko tko voli parfeme u nekom trenutku pomisli da bi trebao imati vlastiti brend, a što je dovelo do svojevrsne inflacije - ne više samo parfema, nego i samih brendova. A tu se vraćamo na ono ključno pitanje: što opstaje? Jer, kako ističe, nije isto stvoriti parfem i stvoriti brend. Prvo je danas relativno dostupno. Drugo je i dalje iznimno teško. Nekada je životni vijek brenda bio sedam do deset godina. Danas se on, prema onome što prate, često svodi na samo dvije do tri godine. U tom kratkom vremenu neki uspiju iskoristiti trenutak i dosegnuti hype, ali ako iza toga ne stoji čvrsta priča i održiv identitet, nestaju jednako brzo kao što su se i pojavili.

U tom kontekstu, pitanje o njihovoj vlastitoj parfemskoj kući nameće se gotovo samo od sebe. Naravno da me zanimalo jesu li i sami ikada razmišljali o tome. Njihov je odgovor odmjeren, gotovo diplomatski: “Nikad ne reci nikad!” Ideja im nije strana, ali im definitivno, priznaju, nije ni prioritet. Fokus je trenutno jasan - razvijati Mémoire kao parfumeriju, kao prostor i brend koji ima svoj identitet, a vlastiti parfemski brend zasad ostaje mogućnost negdje u daljoj budućnosti.

Ono što ih trenutno više privlači su suradnje - s postojećim brendovima na ekskluzivnim izdanjima. Takvi projekti, kako objašnjavaju, stvaraju odnos uzajamne podrške: brend dobiva platformu, parfumerija dobiva nešto jedinstveno, a kupci iskustvo koje ne mogu pronaći nigdje drugdje.

Kada sam razgovor skrenula u hipotetskom smjeru - kakav bi njihov vlastiti brend jednog dana mogao biti - odgovor je otkrio još jednu važnu dimenziju njihove filozofije. Iako su svjesni modernih trendova, mogućnosti personalizacije parfema i tehnologije, naginju tradicionalnijem pristupu. “Klasična struktura, jasna ideja, parfem kao cjelovita kompozicija.” Ne odbacuju suvremene mogućnosti, poput digitalnih platformi koje uz pomoć umjetne inteligencije omogućuju korisnicima da sami ‘slože’ svoj parfem, ali tu dolazimo do ključne točke njihova razmišljanja: “Nema u tome romantike.” 

A upravo je romantika, u njihovoj interpretaciji, srž parfumerije. Parfem za njih nije samo skup nota, niti samo ugodan miris. To je priča, proces, trud, iskustvo. Nešto što se gradi, i što se doživljava. U tom smislu povlače paralelu između online kupnje i dolaska u parfumeriju. Jer, koliko god praktično bilo naručiti parfem online, to iskustvo ne može zamijeniti ono kada uđeš u prostor, kada te netko pozdravi, vodi kroz mirise, dijeli s tobom znanje i vrijeme. I možda upravo tu leži ključ njihove filozofije - u uvjerenju da parfem nikada nije samo proizvod, nego i doživljaj.

Na pitanje traže li kupci danas doista nešto novo, ili samo nove interpretacije nečeg poznatog što vole, odgovor dolazi kao promišljanje o cikličkoj prirodi samog odnosa prema parfemima. Jer, kako objašnjavaju, ne postoji jedan tip kupca. Postoji čitav spektar, od onih koji tek ulaze u svijet mirisa, preko znatiželjnih istraživača koji prvi put otkrivaju niche scenu, do kolekcionara i onih koji parfeme biraju kao poklon, bilo osobni ili poslovni. I upravo u toj raznolikosti leži ključ: omjer se zapravo ne mijenja značajno. Mijenjaju se trendovi, brendovi, komunikacija, ali struktura publike ostaje iznenađujuće stabilna.

Gotovo univerzalan je i put svakoga od nas kroz parfemski svijet. Sve, kažu, najčešće počinje isto. “Prvi korak vodi u pristupačne, svima poznate prostore - drogerije, gdje se susrećemo s komercijalnim, dizajnerskim parfemima. To je početna točka, mjesto prvog upoznavanja, prvih preferencija. No s vremenom se javlja nešto drugo - želja za razlikovanjem. Potreba da se pronađe miris kojeg neće nositi ‘cijeli grad’, nego nešto osobno, drugačije. I upravo tu počinje ulazak u niche svijet. Jednom kada se ta vrata otvore, put gotovo nikada ne staje na površini. Naprotiv - vodi sve dublje. Počinju se otkrivati neobične, ponekad i izazovne kompozicije. Mirisi za koje nikad ne biste pomislili da ćete ih nositi. No istovremeno se razvija i sam nos - percepcija postaje sofisticiranija, otvorenija, spremnija na eksperiment.

Ipak, ono što ovaj proces čini posebno zanimljivim jest činjenica da on rijetko kada ide u samo jednom smjeru. Jer nakon tog istraživanja, nakon što se prođe cijela ‘krivulja', često dolazi do povratka. Ne nužno natrag dizajnerskim parfemima, nego natrag emociji. Natrag onome što je u početku probudilo interes. U tom trenutku miris prestaje biti samo estetski izbor i postaje nešto dublje - uspomena. Kako vrijeme prolazi, ono što je nekada bilo početak, dobiva novu težinu. Mirisi se počinju vezati uz trenutke, ljude, faze života. I upravo zato, nakon svega, često se vraćamo na nešto što nam je već poznato, ali ga sada doživljavamo drugačije.”

Pričajući o parfemima, naravno da smo se dotakli još jednog bitnog elementa - načina na koji ih biramo i kupujemo. Jer, koliko god govorili o brendovima, trendovima i tržištu, odluka se na kraju gotovo uvijek svodi na jedan jedini trenutak: prvi dojam. A upravo tu, kako ističu Borna i Kristijan, najčešće griješimo. Navikli smo pomirisati parfem i gotovo instantno donijeti odluku - “to je to” ili “nije to to”. No parfem, podsjećaju, nije statičan. On je proces. Razvija se kroz sate, ponekad i kroz cijeli dan. “Kad stavite parfem na sebe, on traje nekad šest, nekad osam, nekad 24 sata“, objašnjavaju, i upravo u tom vremenu otkriva svoje pravo lice. Problem je u tome što često sudimo prerano - u prvih pola sata, u onom najglasnijem, najneposrednijem dijelu njegove kompozicije, a tada parfem možda još nije rekao ono najvažnije “Možda na početku to nije to, ali od drugog do dvadeset četvrtog sata - to može biti to”, ističu.

Riječ je, naravno, o takozvanom ‘dry downu’ - završnoj fazi razvoja mirisa, onoj koja ostaje najbliže koži i koja je, paradoksalno, najintimnija, a često i najljepša. I upravo tu, priznaju, svi pomalo griješimo. “Podcjenjujemo taj dry down.”

Zato pozivaju na nešto što zvuči jednostavno, a što u praksi rijetko činimo - na strpljenje. Na davanje prilike parfemu da se razvije, da ‘odradi svoj put’. Jer tek tada možemo donijeti pravu odluku. “Postoji puno mirisa koji vas možda neće osvojiti u prvom trenutku, ali će vam se, nekoliko sati kasnije, tiho vratiti - dok ležite, dok se krećete, dok ih ponovno uhvatite na vlastitoj koži, i tada shvatite da u sebi nose nešto posebno.”

Koliko je, po njima, vremena zapravo potrebno da se parfem doista upozna? Odgovor je gotovo meditativan: “Cijela godina. Točnije, svako godišnje doba. Jer isti parfem nikada nije isti. Na hladnoći, na vrućini, na vjetru - reagira drugačije. Ali ne mijenja se samo parfem. Mijenjamo se i mi. Način na koji smo se probudili, raspoloženje koje nosimo kroz dan - sve to utječe na doživljaj. Parfem koji obožavamo može, ako ga povežemo s lošim trenutkom, izgubiti svoju čar na neko vrijeme. I obrnuto - onaj koji prvi put doživimo u savršenom trenutku može zauvijek ostati ‘jedan od najboljih’”, ističu.

Emocije su, podsjećaju, u parfemskom svijetu enormno važne. “Parfemi su duboko povezani s emocijama, kako osobnima, tako i onima koje doživljavamo kroz druge ljude i situacije. Ponekad mogu promijeniti raspoloženje, ublažiti dan, unijeti neku vrstu tihe ravnoteže. Oni su svojevrsna aromaterapija - možda zvuči jednostavno, ali u praksi ima stvarnu težinu. Jer iako parfem ne može riješiti probleme, može ih učiniti lakšima za nositi.”

Već sam iz ovoga naslutila odgovor na moje sljedeće pitanje - vrijede li za njih ona dobro poznata parfemska pravila - nepisana, ali duboko ukorijenjena: koji su mirisi za zimu, koji za ljeto, što je primjereno, a što nije.

“Razumijem ljude koji gledaju na taj način”, kaže Kristijan, priznajući da ta podjela ima svoju logiku. I doista, godinama smo učeni da citrusi pripadaju ljetu, a teški, smolasti mirisi hladnijim mjesecima. No, njegova perspektiva ide u drugom smjeru - osobnijem, slobodnijem. Jer, kako objašnjava, parfem je prije svega intiman izbor. Ako se, primjerice, probudi na +40 i poželi nositi težak, intenzivan parfem - nosit će ga. Ali, dodaje, uz jednu važnu napomenu: pametno i dozirano.

Upravo tu dolazi do one fine granice između osobnog užitka i obzira prema drugima. Jer nije isto šetati otvorenim prostorom ili sjediti u zatvorenoj prostoriji punoj ljudi. U prvom slučaju, parfem je gotovo privatna stvar. U drugom, postaje dio zajedničkog prostora i tada, kaže, treba razmišljati i o drugima. No izvan tih konteksta, pravila se polako brišu. “Godišnje doba ne bi trebalo biti prepreka”, naglašava. “Citrusi zimi, tamjan ljeti, slatke note na visokim temperaturama - sve je dopušteno, sve dok dolazi iz iskrene želje. Nosite ono što osjećate tog jutra”, poručuje, dodajući da je parfem nešto što, bez kompromisa, nosimo za sebe. “Parfem je produžetak vlastitog identiteta. Nešto što nam daje ‘centimetar više’ - ne fizički, nego osjećajno. Ako se svidi drugima, to je lijep dodatak. Osmijeh, kompliment, trenutak povezivanja. Ali to mu nije svrha. Jer prava vrijednost parfema ne leži u reakciji okoline, nego u onome što budi u nama”, ističe.

I upravo tu dolazimo do šireg zaključka koji nadilazi sve pojedinačne parfeme. “Ne treba ništa podcjenjivati”, slažu se obojica, govoreći iz perspektive i hobija i posla. Jer granice koje smo nekad jasno povlačili - između niche i dizajnerskih parfema, danas sve više blijede. Dizajnerske kuće sve češće ‘grebu’ površinu niche svijeta, eksperimentiraju, pomiču granice. Istovremeno, niche brendovi, u želji da se približe široj publici, ponekad ublažavaju svoju ekscentričnost i kreću prema pristupačnijim, ‘nosivijim’ kompozicijama. Rezultat svega toga nije sukob, nego stapanje. Upravo sada, kažu, svjedočimo nastanku nečeg novog. Nečeg što više nije strogo ni komercijalno ni niche, već kombinacija oba svijeta. Prostor u kojem se kreativnost i dostupnost susreću, gdje se granice brišu, a pravila ponovno pišu.

Nije se promijenila samo parfemska scena, već i percepcija njihove vrijednosti. Dok je nekoć niche gotovo automatski značio skuplje, danas to više nije tako izraženo. “Nekada je, kažu, razlika između niche i dizajnerskih parfema mogla iznositi i stotine eura, dok se danas često svodi na tek desetak ili nekoliko desetaka. Drugim riječima, tržište se izjednačilo.”

No, ono što ostaje nepromijenjeno jest činjenica da cijena ne prati uvijek kvalitetu - u oba smjera. Postoje iznimno skupi parfemi koji ne opravdavaju očekivanja, ali i oni znatno pristupačniji koji kvalitetom konkuriraju samom vrhu. Kao primjer navode Art Brüt - brend koji je odlučio sav fokus staviti na sadržaj, a ne na formu. Njihovi parfemi dolaze u jednostavnoj, gotovo asketskoj ambalaži, ponekad čak i bez klasične kutije, ali nude iznimnu kvalitetu, koncentraciju i izvedbu, po cijeni ispod stotinu eura. I upravo tu dolazimo do jedne važne, često zanemarene istine: parfem sam po sebi rijetko je najskuplji dio proizvoda. Ambalaža, dizajn bočice, proizvodnja, prezentacija - sve to čini značajan dio konačne cijene. Zato se brendovi danas nalaze pred jasnim izborom: hoće li prodavati priču, prezentaciju ili sam miris. Naravno, postoje i oni koji uspijevaju objediniti sve, ali takvi, očekivano, dolaze s višom cijenom.

Kada su njihove osobne preferencije u pitanju, odgovor je vrlo jasan, i vrlo iskren. Iako u potpunosti razumiju minimalistički pristup, privatno ipak naginju ‘cjelini’. Miris, bočica, kutija, iskustvo… sve to zajedno čini ono što za njih parfem jest: luksuzan proizvod. Ne samo nešto što se nosi, nego nešto što golica sva osjetila.

Je li do usmene prodaje, hypea kojeg dodatno rasplamsavaju društvene mreže ili jednostavno do toga da su određeni brendovi pogodili sve što pogoditi treba - priču, izvedbu i estetiku, čime su oko sebe stvorili krug ljudi koji će im se uvijek vraćati, teško je reći, no neki su ipak uspjeli privući nešto više pažnje od ostalih. Kao takve primjere ističu brendove Zoologist, Toskovat’ i Spiriticu. Iako su to, kako kažu, ‘hype brendovi’,  odmah razbijaju moguću predrasudu: to nipošto ne znači da im nedostaje kvaliteta. Naprotiv, oni su jednostavno pogodili sve!

U Mémoireu se ne ističu samo određene parfemske kuće, već i konkretni parfemi, a kao apsolutni pobjednik isplivao je L.T. Piver - Héliotrope Blanc. Koliko su opojne i neodoljive njegove note badema, vanilije, ylang-ylanga i heliotropa, možda najbolje govori zanimljivi podatak da se, kada je stigao, rasprodao u svega par sati. Lista onih koji ga žele je iz dana u dan sve duža, a na njoj sam se našla i ja sama, čim sam prvi put udahnula tu mirisnu čaroliju koja je, skrivena u minijaturnoj dekant bočici, ostala čamiti na polici, u iščekivanju novih zaliha. Sličnu sudbinu dijeli i Jacques Fath - Musk Couture, koji je nestao s polica u svega nekoliko dana, ali i Zaharoff - Signature Seraphim Red - miris koji nije eksplodirao preko noći, ali je postao dugotrajan hit i već više od godinu dana drži status jednog od najprodavanijih.

Idući parfem koji su izdvojili vraća se na onu ideju prepoznavanja potencijala: Green Cactus novog brenda Phil Julian. Iako potpuno nepoznat, parfem se rasprodao u nekoliko dana i ljudi su ga, kažu mi, strašno zavoljeli. 

Razgovarajući o popularnim mirisima i hypeu koji se oko određenih brendova stvara, nismo se mogli ne dotaknuti društvenih mreža i njihovog utjecaja na ovom polju. Jer koliko god parfumerija bila svijet intime, osobnog doživljaja i tihe percepcije, danas je nemoguće ignorirati činjenicu da se veliki dio te priče odvija upravo na ekranima. Za razliku od mode ili putovanja, koje je relativno lako prenijeti kroz sliku ili video, parfemi ostaju jedan od najtežih izazova za digitalnu interpretaciju, budući da je miris iskustvo kojem uvijek nedostaje ona jedna ključna dimenzija dok ga doista ne osjetiš. I upravo tu dolazi do izražaja paradoks društvenih mreža. Kristijan bez zadrške ističe da su one istovremeno i saveznik i prepreka. “S jedne strane, omogućuju da ljudi otkriju brendove i parfeme za koje inače možda nikada ne bi čuli. S druge strane, nose i određeni rizik, jer netko s utjecajem može stvoriti potpuno pogrešnu percepciju o mirisu ili brendu”, upozorava.

Razlog tome leži u samoj prirodi parfema. “Oni su veoma subjektivna stvar” , ističe, sažimajući u toj jednoj rečenici cijeli problem. “Možete pokušati opisati miris - reći da je cvjetan, svjež, taman, topao, ali ne postoji način da unaprijed znate kako će ga netko doživjeti. Upravo ta neuhvatljivost čini parfeme toliko posebnima, ali i toliko nezahvalnima za digitalni svijet.”

Unatoč svemu, društvene mreže postale su neizostavan dio cijelog ekosustava - ne samo brendova, nego i parfumerija, kupaca i zajednice. One su, jednostavno, tu. A kada se razgovor okrene u smjeru pitanja uspjeha i svega onoga zbog čega neki parfem ‘eksplodira’ online, odgovor je iznenađujuće jednostavan. Ili možda upravo zato složen. “Mislim da je to, kao i za sve u životu, jednostavno sreća”, kaže Kristijan. “Možete imati vrhunski proizvod, parfem koji će se svidjeti gotovo svima, no to i dalje ne mora značiti ništa. Ponekad je presudno biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. I tu nema formule, nema sigurnog recepta.”

U tom kontekstu podsjećaju i na nešto što se danas često zaboravlja: uspjeh ne mora biti trenutan. “Mnogi brendovi koje danas doživljavamo kao velike i etablirane, zapravo su do tog statusa dolazili godinama, nerijetko i desetljećima. Neki su čekali dvadeset, neki trideset godina da bi ih šira publika doista prepoznala”, ističu. Živeći u svijetu koji inzistira na brzini i instant rezultatima, ta perspektiva djeluje gotovo osvježavajuće. “Danas se često podrazumijeva da parfem mora biti hit odmah - prodati se u ogromnim količinama već prvog dana, postati ‘najveći’ u roku od godine. No stvarnost je ipak drugačija: ne mora, i - vjerojatno neće”, iskreni su.

Možda bi, razmišljaju naglas, svima koristilo da povremeno zastanemo. Da duboko odahnemo i prihvatimo da je uspjeh proces - nešto što može doći, ali i ne mora. Jer postoje i brendovi koji nikada ne postanu masovno popularni, a ipak opstaju, rastu i grade svoju publiku. Ti skriveni dragulji nisu svugdje prisutni, o njima se ne govori na svakom koraku, ali imaju svoju vjernu zajednicu ljudi koji točno znaju što predstavljaju. Nisu glasni, nisu viralni, ali su postojani. Možda, samo možda, upravo takvi mirisi nose najtišu, ali i najdugotrajniju ljepotu. “Možda smo navikli mjeriti vrijednost kroz broj pregleda i lajkova, no pretjerani hype nije nužno pozitivna stvar”, kaže Kristijan. “Postoji čitav niz parfema, osobito u recentnoj povijesti, koji su postali žrtve svoje popularnosti. Baccarat Rouge 540 Maisona Francisa Kurkdjiana, koji je bio mala revolucija u vrijeme kada je izašao, i koji je po meni i danas jedan od ljepših parfema na tržištu, Xerjoff Erba Pura i Marc-Antoine Barrois Ganymed svi su redom odlični primjeri toga. Svi su oni žrtve vlastite popularnosti. Daleko od toga da će ih ljudi zaboraviti i da se njihov uspjeh na računima brendova neće vidjeti još dugi niz godina, no ljudima više nisu zanimljivi kao što su bili kada su se tek pojavili, i kada su bili nešto drugačije.”

Za sami kraj, dotaknuli smo se i pitanja koje se ponavlja iz sezone u sezonu: što je sada ‘in’, što ljudi najviše traže, i što bi se moglo naći na našim policama i koži u mjesecima koji dolaze. Nakon dugog niza godina gurmanskih nota, aldehidnih kompozicija i svježih, minimalističkih interpretacija, kao dominantnu nit koja se provlači posljednjih nekoliko sezona bez zadrške izdvajaju - tropsko voće.

“Sve je nekako u znaku manga”, kažu mi. Mango, ali i širi spektar tropskih nota, apsolutno dominira tržištem. Slatko, sočno, egzotično, ali istovremeno dovoljno razigrano i moderno da privuče i one koji inače zaziru od klasičnih ‘ljetnih’ parfema.

U njihovoj ponudi to se jasno reflektira kroz mirise britanske parfemske kuće Memoirs Of A Perfume Collector poput Tales from Zanzibar te Trouble in Paradise - oba bestsellera koji, kako kažu, savršeno utjelovljuju duh sezone. Tu je i Mangomacumba brenda Spiritica koji je, nakon jednog događanja, gotovo nestao s polica koliko je bio tražen.

Uz tropske note, pojavljuje se i jedan neočekivani igrač - već spomenuti kaktus. Nije riječ o dominantnom globalnom trendu, barem zasad, ali u njihovom iskustvu reakcije su iznimno pozitivne. Kaktus donosi nešto drugačije: zelenu svježinu koja nije klasična, koja odstupa od uobičajenih aromatičnih ili citrusnih interpretacija. Miriše, kažu mi, kao nešto zeleno, ali ne tipično zeleno, i upravo u toj neobičnosti vide njegov potencijal, a možda čak i budući lokalni bestseller.

Za one koji ostaju vjerni klasičnijem pristupu - onom gdje proljeće i ljeto znače svježinu, prozračnost i lakoću - preporuke su jednako promišljene. Ističu miris lipe - parfem Tilleul brenda Le Galion, koji uspješno balansira između modernog i tradicionalnog, te Murmure d’Eté kuće Plume Impression - laganu, prozračnu interpretaciju smokve koja izbjegava težinu i donosi osjećaj lakoće, u režiji Quentina Bischa. Za ljubitelje citrusnih kompozicija izdvajaju  Verdigris kuće Kinetic - parfem koji će se, kako kažu, posebno svidjeti onima koji vole profinjene, čiste linije nalik klasici kakvu je popularizirao Armani Acqua di Giò Profondo, te parfeme Bois et Cuir Raffiné i Chaos kuće Vertus koji će oduševiti zljubljenike u citrusne i morske note. I dakako, kao šlag na kraju - parfem koji je možda i najbolja personifikacija ljeta - Aqua Sextius kuće Jul et Mad, koji najvruće mjesece ne evocira samo mirisom morskih nota i smokve, već i upečatljivim vizualnim identitetom - nježnom, gotovo prozirnom tirkiznom nijansom koju su inspirirali termalni izvori grada Aix-en-Provence.

No, iako trendovi postoje, Kristijan i Borna podsjećaju da oni nisu pravilo. Oni su samo smjernice, inspiracija i trenutni fokus tržišta, dok, za razliku od njih, izbor parfema, baš kao i njegov doživljaj, ostaje duboko osoban. I vladao  sezonom mango, kaktus ili citrus, preporuka iza koje najčvršće stoje je uvijek ista: “Pronađite parfem koji vama tog trena ima smisla. I uživajte u njemu!”

*Ovaj i druge članke u cijelosti pročitaj u novom broju miss7 magazina koji te čeka na kioscima!