Što je toliko zavodljivo u Prison od Decision?

Predstava je kao prvo vrlo pitka i pristupačna. To je slučajem jer govori o temi bliskoj običnom čovjeku i kao najbitnije posjeduje priču s kojom se svatko može povezati i poistovjetiti na svoj način.

U ovom ste slučaju i koreografkinje i plesači. Kakav je osjećaj koreografirati, a kakav plesati?

Kao prvo, obje smo do ove predstave bile plesači, a koreografijom smo se bavile za manje produkcije, nastupe ili angažmane koreografske asistencije drugima. Biti plesačem mnogo je lakše ako pričamo o odgovornosti spram kreacije nekoga djela. Biti koreografom za sobom povlači niz popratnih obaveza, zadataka i dodatnog vremena povezanog s istraživanjem, eksperimentom, konceptom, dramaturgijom, režijom, estetikom, menadžmentom, odnosima sa javnošću i mnoštvom još nespomenutih. U biti, ulaskom u profesiju koreografa, zagrebale smo puno dublje slojeve djela jedne predstave, s čime naša odgovornost ne leži samo u profesionalnoj izvedbi nego i o cjelokupnome profesionalno odrađenom poslu iza scene.

Što vas je inspiriralo za kreiranje ove predstave?

Pa iskreno, obje smo imale nešto slobodnog vremena, a mi u takvim uvjetima ne funkcioniramo pa smo krenule nešto kreirati. Uzele smo za temu međuljudske odnose i izazov prihvaćanja različitosti ljudi. Situacija u životu često je takva da neovisno o povezanosti u odnosu, postoje razlike u karakterima koje svjesno moramo ili odlučujemo prihvaćati, koegzistencija u takvoj situaciji povlači za sobom i problematiku, a upravo takva problematika inspirirala nas je napraviti koreografiju za jedan kratak plesni video. Glazbeni producent Drehz i njegova glazba potakli su nas za kreaciju same koreografije videa. Zapravo sam video preteča je naše cjelovečernje predstave. Zato je važno spomenuti da je naziv njegove skladbe ujedno postao i imenom naše predstave, jer je upravo on savršeno opisivao temu kojom se ova predstava bavi. Nakon nastanka videa, relativno veća količina publike kontaktirala nas je sa upitom je li ovo najava za neku dužu predstavu, što nas je ponukalo da nešto po tom pitanju i poduzmemo jer: "Zašto ne?"

Odakle fascinacija temom kao što su izazovi prihvaćanja različitosti?

Obje smo u životu za sada imale kako ugodnih tako i neugodnih iskustava s izazovom različitosti unutar odnosa. Kao umjetnici često za temu uzimamo probleme kojima tražimo rješenje, a kreativni proces i sam produkt često nas vode do rješenja istoga. Tako smo i u ovome slučaju, vjerujemo, obje tražile rješenje na dato pitanje. "Kako prihvatiti da netko ne želi isto što i ti? Kako prihvatiti da netko ne može pružiti ono što ti trebaš? Kako prihvatiti da baš to ne možeš promijeniti? Zapravo, kako prihvatiti da ne možeš promijeniti osobu?" Odgovor na ova pitanja upravo jest ova predstava kako publici, tako i nama, a sam odgovor - on je svakome drugačiji. Objema je bilo važno ne ispričati našu priču, jer ona je samo medij, već potaknuti publiku na promišljanje o njihovim životnim polemikama koje su potencijalne varijacije naše. Kao koreografima i izvođačima, od izuzetne nam je važnosti da publika sa sobom nešto ponese kada izađe iz zgrade kazališta. U 21. stoljeću, vremenu općeg preopterećenja milijunima informacija, nije baš lako čovjeka "dotaknuti" ili dobiti njegovu pažnju, a kamo li otupljeno tijelo i um navesti na emociju. Međutim, kako publika jest ona zbog koje, među ostalim, i volimo scenu, dajemo sve od sebe da to promijenimo. Dati na sceni i dobiti natrag, vjerujemo da je svakome izvođaču i koreografu najveći dar, pa tako i nama.

Kako bi opisale svoj odnos u ovoj predstavi?

Odnos naših likova primjer je bilo kojeg međuljudskog arhetipskoga odnosa jedne normalne socijalne zajednice dvoje ili više ljudi - odnos brata i sestre, majke i kćeri, dvoje partnera, dvoje prijatelja... Naša predstava prati povezanost ljudi, koji se međusobno vole i podržavaju s namjerom da dopru jedni do drugih na pravi način, u kojem će se ne samo čuti, nego i slušati. U koreografiji je glavni focus stavljen baš na odnos dvoje ljudi, gdje istražujemo situaciju u kojoj jedan akter nedostatkom izraženog ega, koji nije nužno ekspresija skromnosti, putuje ka vlastitoj destrukciji, dok drugi akter ovoga dijaloga pokušava na bilo koji način doprijeti do sugovornika bez obzira na metodu. U predstavi vas pokretom vodimo kroz mrežu nerazumijevanja, ljubavi, tuge, ljutnje, straha, gnjeva i podrške koji je zamršen put prihvaćanja jedni drugih kakvi jesmo.

Kako se iznimno šaroliki i različiti plesni elementi i tehnike spajaju u jednu veliku harmonijsku cjelinu?

Kada koreograf za cilj ima priču i emociju, a ne prezentaciju tehnike ili stila, neminovno je da će se neovisno o broju spomenutih dogoditi njihova sinergija, jer bitnim postaje ono što je potrebno reći, odnosno prenijeti publici, a način prenošenja samo je alat koji umjetniku koristi da nešto kaže na adekvatan način. Važno je da koreografi i plesači ne postanu robljem vlastite tehnike, što često je slučajem, pa obje pod pretpostavkom da nam je nakon desetaka godina tehničkoga školovanja tehnika "u nogama", krećemo baš od toga što želimo reći pokretom, a ne kojom tehnikom. Tehnika za sobom povlači i estetiku, jer su u međuodnosu, i lagale bi kada bi rekle da nam estetika nije bitna, ali u koreografskom radu nam je funkcija daleko važnija od same estetike. Na kraju krajeva, i estetika leži u oku promatrača, a oko promatrača i ideja lijepoga podložne su subjektivnosti.  

Zbog čega tolika uporaba raznih plesnih tehnika u ovoj predstavi. To je svjesna namjera kako bi se posebno istaknula neka poruka?

Plesni stilovi, a samim time i elementi koji su svojevrsni vokabular raznih tehnika (balet, moderni, suvremeni, yoga, Horton, Graham, Cunningham...) nama su alat - ekstenzija našega tijela, te smatramo da ga trebamo i adekvatno koristiti. Plesne tehnike naš su vokabular, i što više jezika znamo, tim više obogaćujemo svoje stavove, pokrete i percepcije. Ples je umjetnost i za jednu dobru predstavu nije nužno da se pokazuju svi elementi s kojima smo upoznati, nego da se isti sustavno ukomponiraju u emocije koje se žele prenijeti publici. Zapravo se o tome i radi - nije stvar natrpavanja svega što znamo u sat vremena predstave, jer to nema smisla i ne prenosi nikakvu poruku, već je stvar korištenja našeg plesnog vokabulara s određenom dinamikom i emocijom, koja otkriva baš ono što želimo reći publici. 

Što za vas znači biti plesač i koji je najljepši dio bivanja plesačem?

Sada kreće na pola smijeh, na pola plakanje jer biti plesačem znači za većinu, glad, malu plaću, nesiguran život, puno povreda, općeniti kaos i kolaps životnoga sustava. Ali, ne da to volimo, nego to OBOŽAVAMO! I da, ima dana kada bi same sebe udavile što smo baš to odabrale, a ne raditi u nekoj firmi primjerice s radnim vremenom od osam sati, ali ne bi ovo mijenjale ni za što. Vjerujemo da je biti plesačem kao prvo način života. Životna evokacija. Ako ga zavolite, s te droge se više nikada nećete skinuti. Opasno po život i onaj znakić za radioaktivni otpad, ali sa sličicom male balerine.

I da, teško je. Najčešće nemate fiksno radno vrijeme, radite kudikamo više od onih spomenutih osam sati, često ste toliko premoreni da jedva hodate, društveni život vam je najčešće samo onaj u dvorani i sa kolegama suradnicima, ozljede su vam normalne kao udisanje zraka, imate svakodnevnu potrebu klonirati se. Međutim, isto tako ispunjenje i sreća koju možete osjetiti na sceni, kao i tokom rada u dvorani nije mjerljiva ni sa čim. Biti umjetnikom je ispunjenje koje je rekle bi privilegija. I to privilegija malog broja ljudi. Tako da je zahvalnost nad time što imamo priliku živjeti svoje snove i raditi posao koji volimo, vanzemaljska. 

Budući planovi?

Predstava "Prison of Decision" i dalje igra na repertoaru, kako Zagrebačkoga plesnoga centra (ZPC), tako evo i treći puta u Kući Lauba. Imamo zakazanu turneju u Splitu (IKS Festival), Sisku (Sisak pleše: festival svjetskoga dana plesa), Zadru (Zadarski plesni festival), Varaždinu te u sklopu festivala "Ja BiH ... 5 dana Zagreba u Sarajevu", a i u još nekim gradovima Europe. S Laubom smo relativno nedavno uspostavile suradnju te je planiramo i dalje i to ne samo u vidu igranja predstave. Sljedeća izvedba u Laubi je u četvrtak 30.4. sa početkom u 20:00 sati i ta verzija predstave "Prison of Decision" specijalno je transformirana u "Site specific" inačicu. Ta varijanta predstave zove se "Assembling Prison of Decision" te je prilagodljiva bilo kojem prostoru, a izvodi se sa multipriciranjem dijelova originalne predstave (kako koreografskih tako i onih materijalnih scenografskih) te egzistira i u obliku pratnje sa muzičkim triom sa kojim ujedno radimo i na novome projektu "Oh Sweet Something" u produkciji HIPP- a (Hrvatski institut za pokret i ples). Spomenuti renomiranim jazz glazbenici sa kojima surađujemo su  Marko First (violina), Borko Rupena (bubnjevi) i Matej Deronjić (klavijature), a planirana premijera predstave je 21.5.2015. u Zagrebačkome plesnome centru (ZPC). Predstava je specifična po tome što posjeduje originalno pisanu glazbu, scenografiju našeg poznatoga slikara, scenografa i glazbenika Ivice Propadala, te vrlo zanimljivu temu - transformacije karaktera zbog opsesije proizvedene žudnjom  - blisku običnome čovjeku.

Više slika pogledaj u galeriji...