Istina, ove su slike različite i od njezinih dosadašnjih motiva, najčešće portreta, donekle su i šaljive, kičaste, a neke i tužne. Biljanu je uvijek fascinirala ljudska glupost, a gradnja stepenica koje doista ničemu ne služe niti “figuraju” činila joj se poprilično fascinantnom i poslužila kao izvrsna inspiracija.

“Biljana Gaurina ovom se izložbom još jednom vratila na poznati teren zavičaja i još jednom pogodila fokusirajući se na nešto što je zanemareno i neviđeno, a što o Dalmatinskoj zagori ipak istinitije svjedoči od poznatih folklornih motiva. Devet od deset fotografa, znate i sami, u Dalmatinskoj zagori obično će u objektiv hvatati kamene kućice, premda ni jedna od tih ljupkih potleušica nije mlađa od stoljeća'', zapisao je Ante Tomić ususret Biljaninoj izložbi.

Gaurina je među rijetkima shvatila kako su naša stvarnost i sve naše nade i ufanja u betonu. Naliveni u jedno jutro u seoskoj radnoj akciji, uz solidarno lopatanje susjeda i rođaka, tu su jednom započeti nekakvi životi koji se nisu dogodili. Dokumentirajući ta iznevjerena očekivanja, budućnost koja nas je izdala, mlada sinjska fotografkinja završila je još jedno poglavlje kronike kraja gdje nikad, ni u prošlosti, a ni danas, nije bilo lako”, zaključio je Tomić.

U galeriji detaljnije pogledajte fotografije...