Dekonstrukcija kreveta

Rad Antonije Balić Šimrak predstavlja svojevrsnu dekonstrukciju kreveta, mjesta posebne intimnosti i povezanosti s ljudskim životom na obadvije strane racionalnoga spektra. Na krevetu se, naime, rađamo, on noću poput nove maternice obgrljava naše tijelo, čuvajući ga od stvarnih i zamišljenih prijetnji, on je mjesto na kojemu se upuštamo na plovidbu iracionalnim, u senzualna i emotivna pražnjenja, i sa kojega se najčešće otiskujemo preko Stiksa, neki bi rekli u novu avanturu, ili u konačan mir ništavila, predah od slika i percepcije od kojih nas ni san ne može spasiti.

Rad Antonije Balić Šimrak sastoji se od nekoliko dijelova postavljenih po galeriji, a materijal svakoga od njih povezan je s građom upravo kreveta. Naslov Pola života (preuzet od romana V. S. Naipaula) može se dovesti u vezu s početnim stihovima Božanske komedije, kao ukazivanje na mjesto rekapitulacije prijeđenoga puta i suočavanja s unutarnjim strahovima, transformiranima u neobične zvijeri. To je najočitije na poplunima s digitalnim ispisom slika povezanih s umjetničinim fascinacijama. Nejasnoća značenja, kao i grubost i proizvoljnost njihove računalno obrađene kompozicije podsjećaju na košmar. U galerijskom prostoru, u slobodnom letu, postavljene su lutke različitih boja i tekstura, čija je epiderma načinjena od materijala za tapeciranje: one se mogu pomicati, a kao punašne ljudske figure koje prkose logici i gravitaciji asociraju na bezličnost i sveličnost sna (na tu paralelu podsjeća i ime grčkog boga sna Morfeja, koje ima isti korijen kao i grčka riječ za oblik), ali i realnosti. Naime, njihova forma je građena jastučasto i tipski, oni mogu predstavljati bilo koju osobu koju sanjamo, a sve su one (projicirani, ili vizualizirani) dio sanjačeve ličnosti ili sjećanja. S druge strane, ne konstruiramo li i stvarnost slično? Nisu li naše percepcije ljudi koje susrećemo samo funkcije naše ličnosti, našeg pogleda iz kojega se ne možemo nikako izvući niti ga nadići?

Iz predgovora Feđe Gavrilovića