• Mnogi parovi, čak i sve više njih, danas imaju problema sa začećem željenog djeteta
• Tim je važnija optimistična priča Sandre koja je uz pomoć dvije in vitro oplodnje dobila dvije prekrasne djevojčice
• Krenula sam u cijeli proces u vjeri da ću dobiti dijete. I to je to, tu vjeru ništa nije moglo poljuljati. Dobit ću dijete. Nikakve tehnikalije me nisu zanimale
• I danas bih išla s istom vjerom da će sve biti super, ali i druga strana, suprug, mora biti jednako tako pozitivan i željeti to. Ženi treba velika podrška
• Za mene to nije ništa umjetno, moja djeca su stvarna. Nisu nastala iz odnosa, ali jesu iz odnosa dvoje ljudi koji su s velikom željom krenuli u taj proces

Vjerojatnost da će doći do začeća tijekom jednog mjeseca iznosi od 15 do 25 posto, a prosječna vjerojatnost da će do začeća doći unutar godinu dana je 85 posto. Naravno, na to utječu još mnogi drugi faktori, od starosti majke nadalje. Ako nakon godine redovitih odnosa (dva do tri puta tjedno) nije došlo do začeća, valja posjetiti liječnika... Dogodilo se to i Sandri, koja ni nakon tri i pol godine nije uspjela ostati trudna. Put koji su ona i suprug prošli od spoznaje da im se dijete neće dogoditi prirodnim putem do samog postupka oplodnje in vitro i svega što je slijedilo za nju je bio izbor oko kojega nije dvoumila.

Moda Ovo je modni klasik od kojega nećemo odustati ni u 2020. Evo zašto ga nositi!

Sandrino iskustvo i priča toliko su pozitivni da je ova danas mama dviju djevojčica uvjerena da bi svaku ženu koja se koleba ili strahuje od ishoda mogla uvjeriti da otvorena srca i s optimizmom krene u to. Njezina je pozitiva tako zarazna da bi je bilo šteta ne podijeliti.

Znala sam da nemam vremena za čekanje

"Jednostavno se nije događalo" priča Sandra koja je i prije tri i pol godine pokušaja krenula s pretragama, a tako i njezin suprug. Nalazi su oboma bili u redu, počela piti tablete koje potiču ovulaciju, bilo je jajašca, no jednostavno se ne bi oplodila. I to počne čovjeka iscrpljivati. Mislili su pokušati i s ubrizgavanjem, ali tad je već imala 36 godina pa su se uputili na kliniku Vuk Vrhovac, da uđe u proces prije 38., do kad je imala pravo na oplodnju in vitro preko HZZO-a.

"Znala sam da nemam više vremena za čekanje. Želim dijete. Nismo oko odluke dvojilli ni sekunde ikad smo je donijeli, znala sam da je to - to. Krenula sam u cijeli proces u vjeri da ću ga i imati. Dobit ću dijete. Nemam više vremena razmišljati o drugome, odlučila sam i to je to."

Nisam željela znati što me čeka

Velika je to procedura. Potrebne su dodatne pretrage, zatim je nekoliko dana nakon dolaska menstraucije počela primati hormonske injekcije koje se primaju do ovulacije, liječnik prati stvaraju li se jajajšca, kad su plodna... Sandra kaže da o postupku prije nego što je u njega ušla nije ništa znala jer - nije željela znati.

"Nisam se željela zamarati s tim što je preda mnom. Nisam se željela surfati da vidim kako točno izgleda proces, što me čeka nego sam ušla u to prvenstveno sa srcem. Tehnikalije nisu bile važne. Jedino sam čula da transfer jako boli, a kako imam vrlo nizak prag boli zanimalo me hoću li to moći podnijeti. Razgovarala s jednom ženom koja je sve to prošla. Bila je to lijepa priča, optimistično mi je prenijela svoje iskustvo premda ona nije, na žalost, zatrudnila. Rekla da boli, ali da nije ništa što se ne može izdržati.

Imat ću dijete, taj osjećaj je išao iz srca

"Nisam dala nikakvom pesimizmu da se uvuče u mene. Bila sam gotovo euforična. U glavi sam si posložila stvari i ništa negativno mi se nije moglo približiti. Imala sam neku pozitivnu energiju i nitko to nije mogao narušiti. Sad ću imati dijete, bilo je jedino što sam mislila. Bio je to osjećaj koji je išao iz srca, iz trbuha. Dobar osjećaj da će se to dogoditi, da nam više ništa ne stoji na putu da imamo dijete."

"Tako sam krenula na injekcije, a zatim i na punktiranje jajnih stanica. Nisam znala što to točno znači, samo sam se fokusirala na to da podnesem bol. Naravno, ti se povežeš s ženama koje uvijek susrećeš u čekaonici, bilo nas je sedam, ista grupa jer smo isti dan krenule, imaš slične probleme. No one su sve znale, pa bi me pitale koliko imaš jajnih stanica i slično i čudile se jer to ne znam, zašto nisam pitala."

Dobra ili loša vijest

Liječnik ju je pitao želi li prvo dobru ili lošu vijest? Dobra vijest je bila da ima jajnih stanica, loša da ih ima jako puno. "Loša" jer mora iglom svaku usisati, a to boli. Jajne stanice se tada oplođuju. "Nisam strahovala hoće li se oploditi ili neće, nisam ni znala da se može i ovo drugo dogoditi, ali i bolje da nisam da ne počnem razmišljati u krivom smjeru."

Nakon nekoliko dana Sandri su rekli da postoji mogućnost transfera, transferirali su joj četiri oplođene stanice. Idućih 14 dana bila je kod kuće i spokojno čekala da dođe vrijeme za novi pregled. Vađenje krvi i ultrazvuk - oba su pokazala da je trudna.

Znala sam i prije nego što su mi rekli

"Bila sam sretna, vesela, odmah sam nazvala muža. "Jesam!", rekla sam, ali ja sam već znala. Ne mogu opisati taj osjećaj, cijelo sam vrijeme vjerovala da će biti tako. Moja ginekologinja me uvijek spominje kao primjer kako treba. Nikad mi nije rekla da sam imala si sreću. Netko će reći da pričam gluposti, ali ja kao da sebi nisam dopustila da se desi drukčije. Ne znam što bi se dogodilo da nije uspjelo, bih li išla drugi put ili ne. Možda je bolje reći da nisam imala tu nesreću da ne uspije."

I drugi put - otprve

Sandra je svoju prvu djevojčicu rodila s 38 godina. Kažemo prvu jer je četiri godine kasnije stigla i druga kći - opet uz pomoć umjetne oplodnje. Sandri je od prvog puta ostalo nekoliko oplođenih jajnih stanica. Priča je bila gotovo istovjetna, samo još opuštenija.

"Željeli smo još jedno dijete. I drugi put sam krenula s istom takvom vjerom, ali manje euforično. Znala sam cijeli proces i odmah sam nazvala ginekologinju da joj kažem kad sam na transferu i pitam koliko nakon toga moram doći kod nje na pregled. I na poslu sam već i prije postupka rekla da traže zamjenu jer ću biti uskoro na porodiljnom."

Moja djeca su nešto stvarno iako se nije desilo u odnosu

"Tko želi, dijete neka samo krene u to. Za mene nema veće sreće, za mene to nije bilo nešto umjetno, to se desilo stvarno. Nije se desilo u spolnom odnosu, ali je u jednom odnosu, odnosu nas dvoje koji smo s velikom željom krenuli u taj proces. Zašto ne pomoći ljudima kad im ne ide, a vole se i žele djecu. Svima o tome pričam, da sad idem išla bih s istom vjerom da će sve biti super i da je moguće, ali moram reći da i druga strana, suprug, mora biti jednako tako pozitivan i željeti to. Ženi treba velika podrška. Vjerujem da ako stvari tu ne štimaju da će i uspješnost biti manja."

"Nema većeg ispunjenja nego nekome dati novi život. Stvarno sam prevesela. Djeca me drže mladom, stvarno nemam dojam da imam već toliko godina. Da sam imala manje, vjerojatno bih išla na još jedno. Obožavam djecu, ništa mi nije teško za njih napraviti."