Mandela efekt: Kako se možemo sjećati stvari koje se nisu ni dogodile?!
- Većinu vremena bezrezervno vjerujemo vlastitim sjećanjima
- Međutim, je li doista mudro osloniti se na njih?
- Takozvani Mandela efekt jasno nam daje do znanja da je naše pamćenje vrlo često pogrešno
Ponekad nas naša sjećanja izigraju. Sto posto smo sigurni da se nešto dogodilo točno onako kako to vidimo u mislima... Da bismo onda saznali da se odigralo potpuno drugačije. A to se događa puno češće nego što želimo priznati. Ovaj znanstveni fenomen čak ima i ime: Mandela efekt.
Što je točno Mandela efekt?
Mandela efekt je navodno sjećanje na nešto što ili se nije dogodilo uopće ili se dogodilo drugačije. Fenomen također dolazi do izražaja u događajima u kojima je velika grupa ljudi čvrsto uvjerena da se nešto dogodilo ili kako se nešto dogodilo. Tada nesvjesno stvaramo nova ili pogrešno tumačimo postojeća sjećanja.
Ali, zašto se sve to zove Mandela efekt? Istraživačica i autorica Fiona Broome skovala je ovo ime zbog Nelsona Mandele. Mnogi su bli sigurni da je južnoafrički predsjednik i borac za slobodu umro u zatvoru 1980-ih, a zapravo je pušten je zatvora 1990., te je na kraju preminuo kod svoje kuće od komplikacija uzrokovanih upalom pluća 2013. u 95. godini.
Kada je Fiona Broome bila gostujuća govornica na znanstvenofantastičnom događaju u Sjedinjenim Državama 2009. godine, u razgovoru se pojavila tema lažnih sjećanja. Broome je tada počela dublje ulaziti u tu temu. Napravila je internetsku stranicu MandelaEffect.com, na kojoj do danas deseci tisuća ljudi dijele svoje priče o sjećanjima u koja su duboko vjerovali – sve do trenutka kada su shvatili da ta sjećanja nisu stvarna!
„Kao što se ispostavilo, sjećanje na navodnu smrt Nelsona Mandele bila je samo vrh ledenog brijega“, objašnjava Broome u videu na tu temu. „Svatko može sam postati žrtvom Mandelinog efekta. Potrebno je samo jedno sjećanje, nešto u što si sigurna, što onda ne odgovara stvarnosti.“
Mandela efekt: Odakle dolaze lažna sjećanja?
Jedno od mogućih objašnjenja Mandelinog efekta je konfabulacija. Tako to neurologija naziva kada nesvjesno mijenjamo sjećanja ili čak stvaramo nova. Pomisao da izmišljamo događaje i izjave, a onda se praktički uvjeravamo da su se dogodili ili su upravo tako izvedeni, mnogima je od nas u početku neugodna. Zapravo, to se događa vrlo često, jer naše pamćenje ne radi kao kamera. Naši subjektivni osjećaji, prosudbe i mišljenja uvelike utječu na naša sjećanja. A s Mandela efektom to dovodimo do krajnosti.
Nauči bolje upravljati svojim emocijama: prouči ovih 7 koraka i kreni na put promjene
Na primjer, konfabulacija igra ulogu u Alzheimerovoj bolesti i drugim oblicima demencije. Tako je još jednom jasno da ljudi ne mijenjaju svoja sjećanja namjerno, a kamoli iz zlih prikrivenih namjera. Umjesto toga, mozgu jednostavno nedostaju potrebne informacije, primjerice u slučaju oboljelih od Alzheimerove bolesti, pa onda nešto sklepa kako bi sve opet imalo smisla i uklopilo se u vlastiti svjetonazor.
Međutim, drugo moguće objašnjenje fenomena ide u potpuno drugom smjeru. Fiona Broome sugerira da se ta sjećanja možda nisu dogodila u „ovoj stvarnosti“ - nego u mogućoj drugoj. Riječ je o paralelnim svemirima. Teorija takozvanog multiverzuma, koji se sastoji od bezbrojnih paralelnih svemira, dolazi iz kvantne fizike i teorije struna. Dakle, ta pogrešna sjećanja zapravo uopće nisu pogrešna, nego su samo porijeklom iz drugog svemira.
Bilo da je objašnjenje Mandela efekta svojevrsna crvotočina između različitih paralelnih svemira ili neurološki simptom konfabulacije, fenomen je dobar podsjetnik da se s vremena na vrijeme zaustavimo i razmislimo je li sve što nam naše misli govore, doista istina.