• Lijepu, vrijednu i dragu Kristinu Ivanuš upoznali smo ljetos kad je osvojila nagradu Hermann Gmeiner koja se svake godine dodjeljuje mladim ljudima odraslima u SOS Dječjim selima diljem svijeta
• Mediji su se tada raspisali o djevojci koja je unatoč lošem startu postigla mnogo. Istovremeno, Kristinu je to ohrabrilo da ispriča priču koje se dugo sramila, priču o svom životu
• Također, ispričala je i onu svoje biološke majke koja je posljednjih godina u Zagorju živjela u robovlasničkom odnosu s dvjema sestrama poduzetnicama 
• Uzimale su joj cijelu plaću, hranile je jednom dnevno, nije smjela zvati kćer... Kristina ju je pod okriljem noći praktički otela i odvela na policiju kako bi je spasila
• Optužnica protiv sestara je podignuta, mogle bi dobiti 1 do 10 godina zatvora, no sad se traže svjedoci koji bi mogli pomoći

O Kristini Ivanuš, prelijepoj, vrijednoj, zgodnoj, uspješnoj djevojci odrasloj u SOS Dječjem selu Lekenik svi su mediji pisali ovoga ljeta. Naime, tada 21-godišnja Kristina prvo je postala jedna od osam finalista za nagradu Hermann Gmeiner 2020, a onda je i osvojila. Više od 200 mladih ljudi odraslih bez roditeljske skrbi, u SOS dječjim selima diljem svijeta biva svake godine nominirano, a kriterij su njihova postignuća kojima se mogu pohvaliti unatoč lošem staru u životu. U finalu se Kristina našla s još sedmero mladića i djevojaka iz Kazahstana, Etiopije, Albanije, Kenije, Rumunjske, Bugarske i Liberije i osvojila je s 45% glasova. 

Life&style Pitaš se što nas još čeka u budućnosti? Možda imamo odgovor

Dom pun nesreće

Svi su oni jedinstveni mladi ljudi; Kristina je tako studentica marketinga i komunikacija, bavi se ronjenjem, sudjeluje u akcijama spašavanja Jadrana od onečišćenja, dobila je bitku s teškom dijagnozom poliradikuloneuropatije koja joj je postavljena u šestoj godini i zbog koje gotovo nije mogla hodati. Njezina misija danas: širiti optimizam i donositi osmijehe na lica, kao što je rekla u videu kojim je predstavljena kao kandidatkinja za nagradu. Brojni članci o Kristini bili su inspiracija mnogima, a njoj samoj pomogli su da se otvori i po prvi puta ispriča priču o svom životu, priču koje se uvijek sramila. O domu punom nesreće, ocu nasilniku i zlostavljaču, majci koja je, kad to više nije mogla trpjeti, otišla i napustila nju i stariju sestru kad im je bilo četiri i osam godina.  

Otac se ubrzo nakon toga odrekao roditeljske skrbi i djevojčice su završile u Lekeniku. "Svidjelo mi se imati obitelj u SOS Dječjem selu, čak i ako nije bila prava. Sviđalo mi se imati mamu koja me voli, čak i ako joj to samo bio posao" ispričala je Kristina za Jutarnji list koji je objavio i današnju priču o ovoj djevojci prekrasne duše. Naime, Kristina je ostala u vezi sa svojom majkom, a posljednjih godina zabrinuto je svjedočila u što se pretvorio život ove nesretne žene. 

Nije bila loša majka

I sama siroče, njezina je majka odrastala u sustavu socijalne skrbi i udomiteljskim obiteljima koje su je više iskorištavale nego skrbile o njoj, završila je samo osnovnu školu. Bolje nije bilo ni kad se udala, s 18 godina: život s nasilnikom koji nije dopuštao da radi, da ima svoj novac, da izlazi iz kuće... Batine su bile blaža kazna ispričala je u spomenutom intervjuu Kristina Ivanuš. Nije joj ništa zamjerala znajući što je sve trpjela. "Nije ona bila loša majka, ona uopće nije znala kako biti majka" rekla je.

Kristinina je majka živjela u staroj kućici na selu koja joj je ostala nakon bake i brata (baka je skrbila o bratu, nju nije željela uzeti kad su ostali siročad). Radila je teške poslove, uspjela i popraviti kuću s omanjim kreditom, no i u više navrata ostajala bez posla, a nesretan (poslovni) odnos započeo je 2015. kad su joj dvije sestre, poduzetnice iz susjednog sela, ponudile posao. Radilo se o čišćenju, održavanju vrta i sličnim poslovima i isprva je sve djelovalo u redu, no ubrzo se to promijenilo.

Djeca u SOS Dječjem selu u Lekeniku

Jedan obrok dnevno i cijela plaća "poslodavkama"

Čim bi podigla plaću, morala ju je davati svojim poslodavkama - ne bi imala novaca ni da kupi uloške. One su se brinule i o hrani - u posljednje vrijeme dobivala je jedan obrok dnevno. Više nije imala svoj mobitel već "službeni" s kojeg joj je bilo zabranjeno obavljati privatne razgovore tako da kći koji puta ne bi čula nekoliko mjeseci. Napokon su zabranili i da je Kristina posjećuje. "Radno vrijeme" produžilo se od jutra do ponoći, skoro pet godina imala je samo tjedan dana odmora, nakon operacije kralježnice morala se vratiti na posao već za tri dana, bilo je potkraj i fizičkih nasrtaja. Toliko su jadnoj ženi utjerale strah u kosti da se nije usudila ni suprostaviti im se niti dati otkaz. Bojala se da će joj uzeti i kuću, ispričala je djevojka za Jutarnji list. Klasičan robovlasnički odnos, rekao je odvjetnik djevojci.

Traže se svjedoci

Kristina više nije mogla gledati kako joj majka kopni. Krajem prošle godine otišla je prvo u Centar za socijalnu skrb, a zatim i na policiju u Klanjcu. Trebala je majku dovesti u policijski stanicu, a da bi to izvela morala ju je skoro doslovno oteti. I učinila je to jedne prosinačke noći, pred jutro dok je još vladao mrak. Prijavila je "poslodavke". Neko vrijeme Kristina je s njom živjela u Zagorju, zatim je mama bila kod njezine sestre, pa u Sigurnoj kući. Sad je opet u svojoj kućici. Posao nema. Sestre bi mogle prema Kaznenom zakonu o ropstvu dobiti jednu do deset godina zatvora, ali suđenje još nije  ni počelo. No, sad se traže dokazi i svjedocii. Ako netko nešto zna, ove dvije žene mole da se javi. Svaka je pomoć dobrodošla. Pred njima je još dug put do pravde.