Kazališna zvijezda Lana Ujević-Telenta, iskreno je progovorila o profesionalnom, ali i privatnom životu
- Glumica Lana Ujević-Telenta posljednjih godina bilježi snažan umjetnički uspon
- Publiku je osvojila ulogama na televiziji i kazališnim daskama, a posebno u HNK-u u Zagrebu
- U velikom intervjuu, Lana govori o svom profesionalnom putu, zahtjevnim projektima, radu s kolegama u nacionalnom kazalištu, ali i detaljima iz privatnog života
Nova kazališna zvijezda i stalna suradnica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Lana Ujević-Telenta posljednjih godina bilježi snažan umjetnički uspon. Publiku je osvojila ulogama na televiziji i kazališnim daskama, a posebno u HNK-u u Zagrebu, kamo je stigla na poziv intendantice Iva Hraste Sočo. U velikom intervjuu, Lana iskreno govori o svom profesionalnom putu, zahtjevnim projektima, radu s kolegama u nacionalnom kazalištu, ali i detaljima iz privatnog života, otkrivajući što je pokreće, inspirira i daje joj snagu u trenucima najvećih izazova.
Je li istina da ste slučajno u srednjoj školi iz znatiželje upisali dramsku grupu, jeste li pomislili da će Vam to jednog dana biti posao?
Istina, da. Krenula sam na dramsku iz znatiželje jer nisam imala pojma kako tako nešto izgleda, a jako sam voljela filmove i bila sam opsjednuta svim materijalima koje sam mogla naći da malo provirim “iza kulisa”. Sjećam se jedne poveće knjige o snimanju Titanika koju sam milijun puta prolistala i imala sam neku ideju o setu, ali o glumi nisam znala puno. Dramska je bila prilika da vidim što to i kako to glumci rade. Upisala sam dramsku u trećem srednje i vrlo brzo sam osjetila da me gluma zanima, ali nisam imala zacrtano da ću postati glumica. Gluma se sama od sebe nametnula kao ispravni put.
Kako je vaša obitelj reagirala?
Uvijek su bili podrška. Možda malo skeptični u početku, ali to je proizlazilo iz svijesti da je to profesija koja sa sobom nosi puno neizvjesnosti, što mladu osobu kao što sam ja bila kad sam se odlučila na prijamni, nije bilo briga. Tek sam kasnije shvatila da roditeljska briga nije postojala bez veze. Ali unatoč brizi me nikad nisu sputavali, dolazili su na svaki ispit i sada dolaze na svaku predstavu. Ne samo roditelji već svi članovi obitelji koju su u mogućnosti doći i to mi neizmjerno puno znači.
Studirali ste jezike, a Akademiju upisali od prve?
Prije Akademije sam studirala njemački jezik i književnost te portugalski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uživala sam na tom faksu, sve što sam učila me zanimalo, pogotovo lingvistika, ali mi je počela faliti dramska iz srednje i bacila sam se u potragu za nekim dramskim studijom u Zagrebu. Naletjela sam na dramski studio Kubus pod vodstvom Simone Dimitrov Palatinuš i ponovo sam se zaljubila u sve čime smo se na dramskoj bavili. Tamo se održala moja prva audicija za TV koja je rezultirala i prvom ulogom u “Zlatnim dvorima”, a to iskustvo me onda pogurnulo prema prijemnom ispitu za Akademiju, koji je srećom dobro prošao.
Prva uloga u "Zlatnim dvorima" stigla je još tijekom studija (Na FFZG-u). Kako je to izgledalo?
Bačena sam u vatru s minimalno iskustva pa mi je bio dosta veliki stres dok se nisam uhodala. Ali sam imala sreće biti okružena nekim divnim kolegama koji su me savjetovali i ulijevali malo po malo hrabrosti. Uvijek sam bila promatrač pa sam većinu vremena provodila gledajući kako rade iskusniji kolege pa sam pokušavala primjenjivati na sebe i svoj rad. Imala sam priliku biti dio nečega što zbilja nisam očekivala da ću dostići, ali sam isto tako shvaćala koliko toga još ne mogu i ne znam. Kako je snimanje išlo, tako je u meni samo rasla želja da radim bolje, učim više i akademija mi se čina kao logični idući korak.
Zasjali ste u zagrebačkom HNK2 u mjuzikla "Cabaret", prvoj predstavi izvedenoj na toj sceni. Kako ste se osjećali kad ste prvi put kao Sally Bowles zakoračili pred publiku?
Mislim da je to bio jedan od onih trenutaka koje ne možeš do kraja racionalno obraditi dok se događaju. “Cabaret” je naslov o kojem sam maštala i “Sally” je uloga koja nosi sa sobom ogromnu odgovornost. Kad sam dobila vijest da sam dobila tu ulogu, bila sam gotovo u nevjerici. A prvi izlazak pred publiku je zapravo bio vrlo sličan tome. I trebalo mi je nekoliko izvedbi da izbijem tu vrstu treme iz glave i krenem uživati na sceni kroz tu ulogu.
Kako ste se pripremali za tu zahtjevnu ulogu?
Korak po korak. Prvi put sam se susrela s tako preciznim radom na pjevanju, disanju i pokretu, pa je priprema bila zahtjevna, što glumački, jer je sama uloga puna kontradikcija pa je to valjalo pronaći u određenoj formi, što pjevački jer je jedno kad pjevaš s mikrofonom u ruci i stojiš, a drugo kada se pjevanje događa kroz koreografiju. Bilo je teško, ali iskustvo koje sam dobila kroz rad je neprocjenjivo.
Ponekad ste radili od šest ujutro do deset navečer. Kako ste izdržali?
Pa zapravo sam si stalno ponavljala da je to samo privremeno i da to radim s nekim ciljem i da je privilegija što ima previše posla. Bilo je perioda kad stvarno nisam imala nikakav privatni život. Kad bih došla doma bih nakratko popričala s mužem, tuš i spavanac. Dok sam radila na predstavi “Kralj Gordogan” u HNK sam paralelno snimala “U dobru i zlu” u Buzinu. Pa je to bilo često buđenje u 5:30 sati i snimanje do 9:30 pa vozanje do centra, proba u HNK do 14 sati,, nazad na Buzin i snimanje do 18 sati i opet nazad na probu u HNK do 21 ili 22 sata. Ali ti periodi su uvijek privremeni i imam sreće što imam oko sebe sustav podrške koji razumije kad me “nema”.
U seriji Nove TV "U dobru i zlu" utjelovili ste Niku. Kakva je ona, kako je bilo snimati seriju??
Snimati seriju s tako velikim brojem epizoda je odličan glumački trening. Mozak radi sto na sat, naučiš se strpljenju i brzoj koncentraciji. A Nika mi je bila super za igrati jer je u isto vrijeme i daleko od mene i blizu. Vježbala sam malo kroz nju i svoj zagrebački naglasak. U nekim scenama je to prošlo uspješno u nekima malo manje, ali to pripisujem brzini rada. Svakako bih još spomenula ekipu koju sam imala na tom snimanju. Sa svim glumcima sam se zbližila, imala sam super partnera (Filip Detelić) s kojim mi je bio gušt raditi i bilo je svakakvih momenata koji su se nakupili kroz godinu i pol snimanja, ali sve skupa nekako pamtim kao dobro iskustvo s puno smijeha privatno, a suze su tekle (skoro) isključivo u scenama.
U seriji "Dnevnik velikog Perice" glumili ste s Radom Šerbedžijom. Kakvi su dojmovi?
Imam veliko poštovanje prema Radi Šerbedžiji. Kao i prema Vinku Brešanu i zapravo svima koji su zaslužni za postojanje te serije. U svakom sektoru rade veliki profesionalci i cijelo iskustvo rada na toj seriji, čak već od audicije, preko probi, od prvog pa do zadnjeg kadra će mi zauvijek ostati kao prekrasno sjećanje.
Na prvu probu s Radom sam došla s popriličnom tremom, ali se kroz rad ta trema se pretvarala u partnerski odnos. Smijali smo se, pričali i bio mi je gušt gledati kako pedantno radi, kako sluša i kako se glumački igra.
Vjenčali ste se u lipnju 2024., baš u razdoblju kad ste puno radili i snimali. Kako ste to Vi doživjeli? Je li istina da ste morali prebaciti fotografiranje?
Fotografiranje smo prebacili jer nam je bilo toliko zabavno u trenutku da nas nije bilo briga hoćemo li imati fotke nas dvoje ili ne pa smo to ipak odradili mjesec dana nakon vjenčanja i zapravo nam je bilo odlično. Imali smo vremena za zezanje i opuštenost jer nije bilo nikakve žurbe i na kraju fotografiranja nas je oprao pljusak, ali je i to prošlo uz smijeh jer smo kasnije otišli na sušenje i odmaranje u hotel.
A cijeli taj period pred vjenčanje je prošao uz umjerenu dozu stresa. Puno smo oboje radili, ali se znamo opustiti i nasmijati i napraviti od kaotične situacije zabavnu. Večer pred vjenčanje sam snimala, u 20h sati sam još imala narančaste nokte i odradila sam sama manikuru uz čašu vina. Legli smo prekasno, probudili se uzbuđeni i cijeli dan je bio naš i bilo nam je predivno. Adrenalin je nadoknadio sav umor koji je postojao. Nekako smo naučili da ništa u životu ne treba shvaćati previše ozbiljno.
Tko Vam je najveća podrška?
Suprug, obitelj i bliski prijatelji. To zvuči kao najjednostavniji odgovor, ali je tako. U ovom poslu ima neizvjesnosti, nekad nema dovoljno vremena za bližnje, promjene planova su česte i važno je imati nekoga tko to razumije i ne zamjera.
Kakav modni stil preferirate, u čemu se osjećate najudobnije?
Često sam u trenirci jer cijenim udobnost i mogućnost kretanja i disanja i nosim ih na probe i po kući. Ali se potrudim da su mi te trenirke lijepe. Volim komplete. Ne volim vidljivi logo. Ako se sređujem, volim se odjenuti ženstveno. Volim haljine, strukirane košulje, hlače ravnog kroja i visokog struka, crnu boju, bordo ili zemljane boje. Ugodan materijal na koži. Volim jednostavnost i kada kupujem odjeću, tražim bezvremenske komade.
Postoji li netko tko Vas posebno inspirira?
Inspiriraju me ljudi koji rade hrabro, predano i pošteno, a pritom ostanu ljudi. Imala sam sreću surađivati s nekim velikim imenima od kojih sam učila izbliza , ne samo kako doslovno rade nego kako se ponašaju na probama, kako komuniciraju, kako rješavaju problem. Talent je divan, ali kad uočiš da iza njega stoji rad, poštovanje prema drugima i ljudskost, onda mene to inspirira.
Koja Vam je neostvarena želja?
Ako kažem se možda ne ostvari!
Čemu se nadate u budućnosti?
Da ne razbijam previše glavu i istoj. Nadam se da ću nastaviti raditi poslove koji me vesele i plaše u isto vrijeme, jer tu najviše rastem. I da ću se jednog dana izliječiti scenske i životne treme. Nadam se da će život pokloniti sreće kad zatreba i hrabrosti kad sreće nema i da neću zaboraviti raspoznavati što je važno i vrijedi, a što ne.
*Ovaj i druge članke u cijelosti pročitaj u novom broju miss7 magazina koji te čeka na kioscima!