Francikina hiša: Rustikalna ljepotica nedaleko od Zagreba savršeno je mjesto za bijeg od svakodnevice
- Franckina hiša divna je drvena ljepotica koja je od Zagreba udaljena tek sat i pol i koja nam se učinila kao savršena oaza za bijeg od užurbane svakodnevice i gradske vreve
- Andreja Jeraj dugo ju je vremena obnavljala uz pomoć obitelji i prijatelja, poštujući njezine godine i vrijeme iz kojeg potječe, te ostavivši brojne izvorne elemente koji joj i daju posebnu draž
- Baš svaki detalj ovdje pažljivo je odabran, a svaki komad koji je Francku učinio još šarmantnijom potječe, baš poput nje, iz nekih davno minulih vremena
U Slivnici pri Celju u slovenskom Šentjuru, svega sat i pol udaljena od naše metropole, ponosno stoji kućica u kojoj je vrijeme stalo. Ime joj je Franckina hiša, a svojom ljepotom, rustikalnom estetikom i jednostavnošću života kakvog predstavlja već dugo vremena mami brojne znatiželjne poglede.
Malena drvena ljepotica sa slamnatim krovom ne da se još od 1796. kada je izgrađena, iako je trebalo puno ljubavi, pažnje i truda da zablista u nekadašnjem sjaju. Teško je reći tko je u ovoj priči imao više sreće - njezina vlasnica koja je u njoj pronašla sve ono što joj donosi mir kada poželi pobjeći od svakodnevice i užurbanog tempa koji gazi sve pred sobom, ili pak ona sama koja, zahvaljujući tome što se njezina današnja vlasnica u nju zaljubila na prvi pogled, izgleda ljepše nego što je ikad izgledala.
Andreja Jeraj dugo ju je vremena obnavljala uz pomoć obitelji i prijatelja, poštujući njezine godine i vrijeme iz kojeg potječe, te ostavivši brojne izvorne elemente koji joj i daju posebnu draž. Uz slamnati krov kakav nije rijetkost u Engleskoj, ali je puno neobičnija pojava pod našim nebom, obnovila je i fasadu kuće, drvene grede i stolariju, a rekonstruiran je i originalni dimnjak. Kupaonica je također dobila novo ruho, iako je njezina estetika u skladu s ostalim puno starijim dijelovima kuće.
Kako sama Andreja kaže, Francka je za nju od prvog dana bila bijeg u prošlost i mjesto na koje se dolazi smiriti, razbistriti misli i napuniti baterije, berući cvijeće oko nje, kuhajući, pripremajući zimnicu, igrajući se sa svojim psom ili pak jednostavno sjedeći i opuštajući se, uz čašu vina i i pogled na prekrasnu prirodu koja ju okružuje.
Baš svaki detalj ovdje pažljivo je odabran, a svaki komad koji je Francku učinio još šarmantnijom potječe, baš poput nje, iz nekih davno minulih vremena. Uz krevet tako stoji starinska drvena kolijevka, prozore krase malene zavjese od platna kakvo su nekada ručno vezle naše prabake, a prostor grije predivna kaljeva peć od zelene opeke s rustikalnim motivima. Namirnice se, baš kao nekada, čuvaju u limenkama, za kuhanje se koriste drvene kuhače i emajlirano posuđe, a posebnu toplinu daju joj ovčje krzno prostrto na drvenim klupama i suho cvijeće koje, u obliku buketa i vjenčića, krasi svaki kutak.
Petrolejska lampa na prozoru, ručno izrađene krpene igračke što odmaraju na stolici, starinska škrinja u ulozi stolića, košarice od pruća, staro keramičko posuđe i ljupki komadi od porculana također su cijeloj priči dali svoj obol, a iako se u Francki nije našlo ništa što bi otkrivalo u kojem vremenu živimo, sigurni smo da je mnogo onih koji bi boravkom u njoj rado pobjegli u vrijeme u kojem je nastala.
Svjesna je toga i Andreja pa je tako pred samo koji tjedan, po prvi puta otkako je Francki vratila nekadašnji sjaj, odlučila njezina vrata otvoriti svima onima koji su u njoj poželjeli ostati barem koji dan. Baš kao što se majka boji pustiti svoje dijete u svijet, bojala se i ona, kaže, otvoriti Franckina vrata, no uvjerila se da Francku prate samo divni ljudi i da nema razloga za strah. Sve informacije će rado ustupiti svima onima koji joj pošalju poruku putem Instagrama, istog onog na kojem završe sve Franckine slike i istog onog koji nas je, čak i ovako na daljinu, u stanju transportirati u neka bezbrižnija, opuštenija i sretnija vremena u kakvima poželiš 'zapeti' zauvijek.