• Da me netko prije samo tjedan dana pitao kako tipično englesko izgleda, ni sama pojma ne bih imala što bih odgovorila, no proteklog sam vikenda imala čast napokon prisustvovati svom prvom engleskom vjenčanju
• Zahvaljujući tome, napokon osim šturog teorijskog, imam i nešto praktičnog iskustva, a zbog čega sam i odlučila podijeliti dojmove i usporediti kako vjenčanje izgleda u engleskoj režiji naspram one naše
• Onako na prvu, rekla bih da se na hrvatskim vjenčanjima puno bolje jede i da se slavi puno duže, no daleko od toga da engleska vjenčanja nisu čarobna i zabavna

Kupovanje mlade i lažna mlada, barjaktar, skidanje i bacanje podvezice, bacanje buketa, prvi ples, čekanje u redu da se preda poklon, najčešće kuverta s novcem i beskonačni slijedovi jela koji svako malo iz kuhinje izlaze sve do ranih jutarnjih sati samo su neki od tipičnih sastojaka tradicionalnog hrvatskog vjenčanja, a zanimljivo, jedva da se pokoja stvar od svega nabrojanog može pronaći na popisu sastojaka jednog tipičnog engleskog.

Da me netko prije samo tjedan dana pitao kako tipično englesko vjenčanje izgleda, ni sama pojma ne bih imala što bih odgovorila, unatoč tome što sam već šest godina udana za jednog Engleza, no proteklog sam vikenda imala čast napokon prisustvovati svom prvom engleskom vjenčanju pa napokon osim šturog teorijskog, imam i ponešto praktičnog iskustva. 

Bračnim vodama ove su subote odlučili zaploviti moj šogor - Lewis Elliott, i njegova dugogodišnja partnerica, majka njihovih preslatkih 7-godišnjih blizanaca Arabelle i Theodorea, a sada i supruga - Chloe Elliott. Baš zato što se jedino što sam o engleskim vjenčanjima znala temeljilo na onome što mi je Matt pričao te britanskim filmovima i serijama, jedva sam čekala subotu i priliku da poput spužve upijem svaki detalj jednog od onih čarobnih i superemotivnih iskustava na koje sam kao tipični horoskopski rak toliko slaba. 

Moram priznati da mi je silno simpatično bilo to što se u Engleskoj još uvijek drži do one da se mladenku ne smije vidjeti prije vjenčanja pa je tako Lewis noć uoči velikog događaja proveo u roditeljskom domu, u društvu Theodorea, dok je Arabella ostala s mamom čekati ovaj i za nju veliki dan. Veliki, kažem, jer su oboje tijekom vjenčanja imali itekako važne uloge. Naime, dok je Theodore, odjeven u preslatko odijelo jednako onome kakvo je nosio njegov tata, nestrpljivo s njime čekao pred oltarom, Arabella je hrabro ispred mame koračala 'down the aisle', i sama odjevena u najslađu bijelu haljinicu. 

Samo vjenčanje odvilo se u crkvi u pitoresknom Sandyju, gradiću u Bedfordshireu, dok je svadbena proslava bila u hotelu White Heart u jednako ljupkom Ampthillu. Začudo, do njega se nismo vozili u trubećoj koloni predvođenoj mladencima, nitko nije nikoga nutkao nikakvim alkoholom, niti je itko mahao ikakvom zastavom! 

Onaj crkveni dio vjenčanja ne bih rekla da se osobito razlikuje od onog na što smo i sami navikli, izuzev toga što je ceremoniju vodila svećenica, a novost mi je bila i uloga ushera iliti poslužitelja, koja je dopala mog supruga, koji je bio zadužen uzvanicima prilikom dolaska u crkvu podijeliti 'order of service' iliti kratki vodič kroz sve što nas na vjenčanju čeka, skupa s tekstovima crkvenih pjesama koje će se tijekom obreda pjevati. 

Nakon što je sam obred vjenčanja stigao svome kraju, mladenci posuti sušenim ružinim laticama su se, skupa s djeverušama i djecom, u šarmantnim oldtimerima uputili prema Ampthillu, gdje su nas u 15,30 čekala pića dobrodošlice kao početak svadbene proslave. 

U 16 sati posluženo je prvo jelo koje, zanimljivo, zovu 'wedding breakfast'. Nakon hladnog predjela, stiglo je glavno jelo, a zatim i desert. Za razliku od balkanskih plata kakve smo navikli vidjeti, svaki uzvanik na engleskom vjenčanju dobije svoj tanjur s jelom, a budući da je Lewis po struci chef, odabir posluženih zalogaja nije me nimalo razočarao. Za predjelo je bio serviran pršut s mozzarellom burratom, grana padanom, artičokama, krutonima i radičem, dok je glavno jelo bila pečena piletina u tarragon umaku s mahunama, gljivama te krumpirima s češnjakom. Iznenadile su me doduše količine pripremljene hrane budući da nakon jela nije ostao niti jedan zalogaj, naspram naših vjenčanja nakon kojih polovica svatova ima što jesti još barem tjedan dana.

Mnogi za Engleze vole reći da vole popiti. Nisam sigurna vole li popiti više nego mi ili bilo koja druga nacija, ali imam osjećaj da ih ta neslavna reputacija ne bi toliko pratila da im se, recimo, u neko doba noći servira pečena janjetina, pa još koje glavno jelo, i na kraju wine gulaš koji te pred jutro savršeno okrijepi, a koji svi redom, sigurna sam, koliko toliko ublaže pijanstvo. Doduše, daleko od toga da nisam u životu nemali broj puta svjedočila kako i momci iz naših krajeva nakon sumanutih količina hrane svejedno ne znaju za sebe, ali kao pripadnicu nacije u kojoj se sve vrti oko hrane, a koja volim muža zadirkivati da njegovi jedu da bi živjeli, dok mi živimo da bismo jeli, nitko me neće razuvjeriti da se alkohol uz nešto konkretno puno bolje podnosi. 

Nakon deserta, sticky toffee puddinga koji je bio toliko ukusan da je nestao prije no što sam ga se sjetila poslikati, uslijedili su govori koji su u Engleskoj vrlo bitan dio vjenčanja. Ovo je bio dio koji sam posebno nestrpljivo iščekivala, upoznata s reputacijom koja inače prati govore kumova, a posebice kuma, i prema kojoj nije rijetkost da se isti libi osramotiti mladoženju i začiniti govor najblaže rečeno neprimjerenim sjećanjima na kakvu sramotnu zgodu, uživanje u alkoholnim ili kakvim drugim supstancama ili donjuanovske podvige među kojima će probrati one koji su dolazili u paketu s najvećom blamažom.

Ako je kum svjedočio nekom 'zemljo, otvori se' trenutku, vrlo je velika vjerojatnost da će taj isti trenutak biti uvršten u njegov govor. Nasreću ili nažalost, ovisi koga se pita, ovakvih se detalja niti u jednom govoru nije našlo, a nakon što su ih održali kuma, kum, otac mladenke i majka mladoženje, stiglo je vrijeme za prvi ples koji su otplesali uz dirljivu baladu 'I choose you'. Zanimljivo, nakon govora, a prije prvog plesa, svi uzvanici su napustili salu na pola sata za vrijeme kojih smo se družili na svježem zraku, da bi osoblje za to vrijeme uklonilo gotovo sve stolove osim četiri malena stola, oslobodivši mjesto za plesni nastavak večeri. Još zanimljivije, sama zabava nije trajala do sitnih jutarnjih sati, već kao što je to tipično za Englesku ravno do ponoći kada je DJ odsvirao posljednju pjesmu.  

Dakle, tijekom ostatka večeri više nije bilo jedenja za stolom, već su u 19 sati mladenci razrezali vjenčanu tortu, a u nekom je trenutku osoblje uzvanicima podijelilo fišeke s meni najdražim engleskim zalogajima - fish & chipsom. Pokloni su se davali kad god je to nekome odgovaralo, neki su ih dali na dolasku, neki na odlasku, neki tek idućeg dana, bez onog, za nas uobičajenog, stajanja u redu kojeg se svi groze, a još jedna velika razlika u odnosu na naša vjenčanja bila je i ta da sva pića, izuzev vina i pića dobrodošlice, gosti sami plaćaju na šanku.

Spomenuti moram i modni aspekt, budući da su me svi redom koji me poznaju, čim su čuli da putujemo u Englesku na vjenčanje, prvo pitali što ću odjenuti. Svatko tko je barem jednom vidio englesko vjenčanje, bilo na filmu, seriji ili uživo, dobro zna da se na njima redovito može vidjeti mnoštvo šeširića i fascinatora, a budući da i sama imam kolekciju od pedesetak primjeraka i da sam strastveni kolekcionar svega što se može nositi na glavi, naravno da sam jedva čekala da prošetam svoju kombinaciju iz snova. U skladu s onom našom 'tresla se brda, rodio se miš', od mojih planova na kraju balade nije ostalo puno. Raskošnoj haljini koju sam odabrala i uz koju je sa mnom doputovala i podsuknja i predivna cvjetna kruna, uspio je puknuti patent, ravno deset minuta prije no što smo se trebali uputiti prema crkvi. Nakon što sam uspjela smiriti suze, imala sam ravno pet minuta da smislim plan B, a koji se sveo na Boudoirovu bluzu, vintage plišani kombinezon i minijaturnu tijaru umjesto raskošne cvjetne krune kakve se ni Lana Del Rey ne bi posramila.

Iako sam očekivala gomilu fascinatora, iznenadilo me da ih mlade žene uopće nisu nosile, već su se za njih odlučile tek majka mlade i majka mladoženje. Ostali uzvanici? Za razliku od Hrvatica koje nerijetko znaju odabrati haljine u kojima samo što ne zasjene samu mladenku, ali defintivno zasjene sve ostale gošće, imam osjećaj da Engleskinje puno više drže do toga da svojim modnim odabirima ne kradu pozornost s mlade. Svi su odjeveni veoma ukusno i elegantno, ali baš nitko nije bio 'over the top'. Jedna nam je stvar ipak zajednička, i jedne i druge nosimo tenisice, balerinke, japanke i svu ostalu obuću koja nastupa nakon što nam se noge umore od visokih peta. 

Budući da na vjenčanjima svi vole pojesti i popiti, vjerujem da je serviranje porcija umjesto plata, samostalno plaćanje pića od strane samih uzvanika, ali i značajno reduciran broj slijedova koje se služi itekako financijski olakotna okolnost za mladence koji u Engleskoj, puno manje nego mi Hrvati, moraju brinuti kako će pokriti sve troškove, ali je zato i njihova kultura darivanja značajno drugačija pa  iznosi kojima se mladence dariva nisu ni blizu onima koje će mladenci u Hrvatskoj dobiti. Najbolji zaključak po kratkom je postupku izvela moja urednica - mi Hrvati možda nemamo lordove, ali su zato naša vjenčanja kao da smo i sami lordovi!