Jer film nam je uvijek jednako dobar, a druge prigode, obiteljska i druga okupljanja, ne prođu uvijek onako kako smo zamislili. Prigode su to da se odmaknete od ludila i upijete dio same esencije Božića, ono što ga čini najljepšim blagdanom.

Mnogi su pokušavali dokučiti što mora imati dobar božićni film i zaključili da su to tri elementa: obiteljsko okruženje, nostalgija i sentimentalnost. Tome mnogi pridaju i poželjan obrat koji nam prečesto nedostaje u životu i koji, ako se može vjerovati božićnim filmovima, često bude intervencija božanske sile. Sve su to odlike najomiljenijih filmova svih vremena.

Iako mnogi ne bi to rekli, kao božićni je film 1939. Lansiran „Čarobnjak iz Oza“, film koji na prvi pogled nema ništa s Božićem, ali na drugi pogled odgovara na sve zahtjeve božićnog filma: nesretna djevojčica, silama prirode otrgnuta od obitelji, u društvu trojice likova narušena samopouzdanja traži čarobnjaka da im ispuni želje – Dorothy vrati kući u Kanzas, a likovima da ono nešto što im treba da se osjećaju cjelovito. Ispunjenje je onaj osjećaj koji preplavi sve one koji skupa s likovima dočekaju priželjkivani kraj i jedan od najposebnijih osjećaja Božića.

„Čudo u 54. Ulici“ (1947.), božićni je klasik bez kojeg ne možemo zamisliti prosinačke proslave.  Film se vrti oko glavnog božićnog lika – Djeda Božićnjaka kojem nitko, osim  jedne male djevojčice, ne vjeruje  da je upravo on duh Božića.

Važna je karika u nizu nostalgično intoniranih filmova koje jednako vole djeca jer se poistovjete s likovima i odrasli koji se prisjećaju djetinjstva „Božićna priča“ (1983.), zanemareni biser među naslovima s božićnom tematikom. Iako je radnja filma, snimljena prema romanu Jeana Shepherda smještena u četrdesete, mnogi od onih koji su odrastali u razdoblju prije tehnoloških igračaka, prepoznat će se u scenama koje će objasniti zašto djeca katkad ne mogu spustiti ruke (jer su ih majke pretoplo odjenule), zašto ne treba lizati metalne predmete kad su niske temperature, ali i zašto su zračne puške opasne (možeš si izbiti oko).

Taj naslov mnogi svrstavaju uz bok favoritu „Divnom životu“, filmu Franka Capre iz 1946. o mladoj obitelji u malom gradiću koja ostane bez sredstava za život, ocu na rubu samoubojstva anđeo spašava život, a dobrota ljudi u okruženju pomogne im izaći iz nevolje.

„Gremlini“ (1984.), film Joea Dantea, neočekivan je božićni film jer je riječ o horor komediji u kojem glavnu ulogu igra slatki Gizmo, koji u dodiru s vodom, stvara zločeste gremline. Djeca, ali podjednako i roditelji, bez obzira na mjere opreze, zaželjeli su tako umiljatog kućnog ljubimca.

Većina obitelji ne može zamisliti božićne blagdane bez urnebesne komedije „Najluđi Božić“ (1989.) u čijim scenama smo se barem jedanput prepoznali.

Jedan od najsentimentalnijih filmova novijeg datuma „Zapravo ljubav“ (2003.), podsjeća na to koliko smo svi zajedno premreženi i povezani, koliko trebamo jedni druge, ma koliko si laskali da smo individualci.

Iako će mnogi u svijetu i ove godine uz film o Grinchu pitati tko je njima ukrao Božić, vjerojatno će ipak biti više onih koji će uz najomiljenijih božićni film u mnogima izborima, „Sam u kući" (1990.), i ove godine zaključiti kako je lijepo da su još jednom svi najdraži na okupu i zaboraviti troškove makar na samo jedan trenutak u kojem se čini da nema boljeg mjesta niti vremena od ovog koji dijelimo.

Sve o tome kako dočekati Božić sa stilom, pročitaj ovdje.