• Boškinac, paški hram gastroenološkog užitka koji mami uzdahe nostalgičnog sjećanja svakome tko je ondje proveo ijednu večer
• Nije dobio samo novi izgled nego je postavio i temelj daljnje evolucije, one s kojom će se razvijati i svi koji poštuju tradiciju integriranu u modernu gastrokreaciju 

Nekoliko kilometara iznad Novalje, na adresi Škopaljska 220, na brdu u sjeni stabala, što je potpuno atipično za Pag, smjestio se vjerojatno najljepši i najvažniji hotel i restoran u regiji. Priča o ovoj nadrealnoj oazi počinje početkom stoljeća osnivanjem vinskog podruma obitelji Šuljić-Boškinac. Današnji vlasnik ovog obiteljskog objekta, gospodin Boris Šuljić u djetinjstvu je s ocem vino prodavao od vrata do vrata, a onda je osnovao vinariju, hotel i restoran. Kompleks je iz godine u godinu polako dizao ljestvicu i uskoro ponudu bazirao isključivo na vinima iz svog vinograda, u hrani naglašavao dalmatinski štih u zaigranoj, modernoj varijanti.

A onda je na mjesto chefa iz Zagreba došao mladi Matija Bregeš. Čovjek koji ne priča sve dok ne mora, a o sebi govori upravo svojim djelima. Osovina Šuljić-Bregeš postigla je zavidnu razinu kvalitete pa su njihove kreacije ove godine nagrađene s tri kapice i 15,5 bodova te Matijinim Trofejem velikog chefa sutrašnjice 2019. gastrovodiča Gault Millau. Također, Boškinac je uvršten i među 63 najbolja restorana u Hrvatskoj po Michelinu, a bogami i ja sam, osobno očaran viđenim, proglasio njihov doručak najboljim u Hrvatskoj, doduše privatno na svojem Instagramu.

No, što o svemu postignutom i renoviranju hotela kaže Boris Šuljić Boškinac, neumoran i nezaustavljiv, uvijek nasmiješen lik, koji svojom skromnošću i zainteresiranošću za svakog gosta kao da ne pristaje u ove prostore? „Duga je to priča, najvažnije točke na tom putu povjerenje su mojih roditelja, a sve ostalo što se događalo bilo je duboko impregnirano mojom znatiželjom i hrabrošću da se nosim sa svim tim izazovima, da znam prihvaćati poraze i nikad ne odustajem. Počelo je 1987. s Kalypsom koji i danas sjajno posluje na plaži Zrće, iako su se u međuvremenu i tamo dogodile brojne promjene, a nastavilo se nekim prirodnim i logičnim slijedom na području vinarstva i gastronomije. Danas smo tu, iza nas je mnogo toga lijepoga, a vjerujemo da je ispred nas još i više izazova koje ćemo uspješno rješavati.“ Boris je, naime, prvi došao na ideju da bi se na plaži Zrće mogao napraviti klub. No, umjesto da se odmara i živi od tantijema, na brdu iznad Novalje napravio je hotel s vinskim podrumom i restoranom te se bacio u vinogradare i vinare i stvorio etiketu Boškinac. U njegovu hvaljenu kupažu crnih sorti zaljubio se tko god ju je probao, a vino posvećeno njegovu tati – Ocu, prijeti da će nadmašiti uspjehe tamnijeg brata. 

Sve je u tom hramu hedonizma nekako domaće, milo i drago, kao da ste naletjeli u dom nekoga tko ima i novca i ukusa. Ali za taj je ugođaj bila potrebna velika akcija. Na nedavno renoviranje, naime, utrošeno je nešto manje od milijun eura, a Borisova supruga Mirela i on na tome su radili dvije godine sa studijom Madres i arhitekticom Anom Penavić. Tu je još i Lana Cavar koja je radila redizajn loga Boškinac, kao i cijelu komunikaciju i signalizaciju u hotelu. Dakle, na novom imidžu Boškinca radile su uglavnom žene. Ne slučajno.

„Jednostavno volim ženski rukopis i žensku logiku. Nije mi je uvijek jednostavno razumjeti, ali zašto bih ja baš sve morao i razumjeti? U nekim stvarima mi je dovoljna i intuicija, a što sam stariji – tome sve više i vjerujem. Moja je poruka svim dragim ženama da budu svoje i samostalne. Imam tri kćeri, a najstarija Karmen sljedeće se godine udaje. Uvijek ih učim da budu samostalne i neovisne, jer ljubav nije ovisnost nego sloboda, i da nikad ne pristaju na manje nego da uvijek traže najbolje za sebe,“ otkriva Šuljić. Novi Boškinac zbog ovog uglavnom ženskog potpisa dobio je nadimak „Toskanski vrt“. Boris na to kaže kako se nikada nisu rukovodili doslovnim preslikavanjem bilo kakvog modela, niti u arhitekturi, niti u konceptu, nego da se rukovode estetikom koja je u njima i koja ih pogoni. Na tom putu, kaže, žele okupljati ljude koji to razumiju i poštuju. 

„Cijenimo svačiji iskren put i napor, nismo svi isti i ne divimo se istim stvarima. Nisam pobornik nikakvog egalitarizma ni pretjerane regulative. Zato nam je jako drago ako ljudi prepoznaju naš koncept i našu priču, ako im se dopada ovo što radimo. To nas silno motivira. Svakako nam godi uspoređivanje s nekim svjetski poznatim destinacijama koje simboliziraju skladnost arhitekture i iskreni koncept, međutim mi ćemo i nadalje graditi samo svoj put.“ U hotelu tijekom sezone radi četrdesetak ljudi, jer ovdje smatraju da samo zadovoljan i odmoran djelatnik može dati maksimum znanja i zalaganja kako bi se svi gosti osjećali ugodno. Jedna od njih zadužena je za slastice u kuhinji – pastry chefica Lena Šarić, mlada žena koja je jako posvećena svom poslu i stalnom napredovanju u struci.

„Iako je mnogo novca uloženo u ovu kuću i mnogo je lijepog materijala u nju ugrađeno, no bez iskrenog ljudskog osmjeha, bez lijepog i njegovanog ponašanja i pažnje koju gostima upućujemo, sve je bezvrijedno ili još preciznije – obezvrijeđeno. Zato nastojimo birati ljude prema njihovim ambicijama i karakterima, želimo imati pristojnu i ambicioznu ekipu koja dijeli iste osjećaje s nama i koja nije indiferentna na izvrsnost koju potičemo i prakticiramo“, govori nam Boris, a u tu se formulu odlično uklopio i mladi Matija Bregeš, Boškinčeva gastrozvijezda. Nakon samo godine dana u Boškinčevoj kuhinji postao je chef. Radilo je ondje doista mnogo naših poznatih chefova i svi su na svoj način obilježili neki period. 

„Svi su chefovi pridonijeli rastu i prepoznatljivosti brenda i mi smo im na tome jako zahvalni. Ipak, suradnja s Matijom najbolja je ikada. U prvoj godini jelovnik smo kreirali tako da sam napravio 70 posto ja, a 30 posto on, u drugoj 70 posto on, a 30 posto ja, no ove godine od početka do kraja sve je njegov autorski uradak.“ No kuhinju Boškinca oduvijek je najviše određivao sam Pag. Njihova je kuhinja autorska i kreativna, a to znači da žele interpretirati tradicionalna jela u novom i kreativnom duhu, dati im autorski pečat i pečat današnjeg vremena. „Nije to nikako lagan zadatak. Nikada bio nije bio niti je danas s obzirom na logističke poteškoće. Naša je scena silno određena supermarketizacijom i logističkim naslanjanjem hrvatskih restorana na logistiku supermarketa, što nikada nije bio put kojim smo željeli ići. Želimo imati povezanost s otokom i svim dostupnim namirnicama u našoj zoni. Nije lak zadatak povezati naše potrebe i logiku poslovanja lokalnih proizvođača i dobavljača. Zato naš jelovnik nikada ne opterećujemo nemogućim misijama, imamo na njemu samo ono za što smo sigurni da možemo nabaviti prema našim standardima i potrebama. Isto tako u kreiranju, odnosno u onom zadnjem dijelu, svim jelima nastojimo dati finalni touch koji će ih približiti i našim vinima.“

A Boškinčeva vina posebna su priča. Boškinac 2009. jedno je od najboljih vina koja sam kušao u životu: poljubac omiljene glumice, nektar bogova koji se zauvijek pamti. Ali ga više nema, naime, popilo se gotovo sve... „Crni Boškinac sačuvao je svoju reputaciju tijekom godina i ima vrlo široki krug poštovatelja, što nas jako raduje. Sva ostala naša vina također su vrlo prepoznatljiva na tržištu zbog paškog mineralnog terroira i naše prepoznatljive stilistike. Iako je tvoj favorit bila 2009., koje već dugo nema osim nekoliko boca u arhivi, nakon te godine nanizali smo brojne uspješnice u toj našoj najpoznatijoj etiketi. Ne šaljemo vina često na natjecanja, a želimo i reducirati naše prisustvo na zaista prebrojnim vinskim sajmovima i događanjima. Poštujemo svačiju želju za afirmacijom na vinskoj sceni, no mislim da je hrvatsko tržište relativno malo i da nije nužno biti na svim tim vinskim događanjima.“

Moglo bi se reći da su Boškinčeva vina kao stvorena upravo za publiku koja dolazi u njegov restoran. To su ljudi svih dobnih skupina posvećeni kulturi stola. Oni su uglavnom foodieji i ljudi koji imaju profinjen životni stil, ljudi sa svih kontinenata. I svaka čast vinu, no doručak je nešto što se ovdje nikada ne zaboravlja: dimljeni morski pas, domaći arancini, istarska kobasica, ninski šokol, pršut od tune, pršut iz Posedarja, ručno cijeđeni sokovi... „Držimo da je doručak iznimno važan dio hotelskog dana i tome posvećujemo veliku pozornost. Svi, ali baš svi proizvodi na stolu za doručak kontroliranog su podrijetla, iz hrvatskih OPG-ova ili ih sami pripremamo u našoj kuhinji. Ima tu mnogo Paga ali i Istre, Slavonije i Dalmacije... samo najbolje.“

Boris je uspješan, privatno i poslovno. Zanimalo nas je je li se malo umislio nakon svih tih silnih priznanja kojima se restoran okitio.
„Jednostavno radim ono što volim, nastojim učiti od boljih, radovati se svojim i tuđim uspjesima, učim se biti boljim čovjekom i boljim poduzetnikom, i ne mislim da je to nešto posebno. To je moj izbor, ne kukam i ne cmizdrim. Ja sam više za aktivni kriticizam i za traženje rješenja“, skromno će Boris.  Njegova rješenja, čini se, vode u uspjeh, ali i, što je još važnije, u neponovljive gastronomske i enološke doživljaje koji ne blijede dugo nakon što su ostavili svoj trag na nepcu.