''Požuri polako'' riječi su koje sam vrlo često, još od najranijeg djetinjstva, znala čuti od svoje mame. Nisam shvaćala. Nestrpljiva i temperamentna, ambiciozna, oduvijek sam htjela biti na tri mjesta istodobno - i to na sva tri izvrsna! Na sreću, blagoslovljena određenim talentima, darovima uz koje sam od ranih nogu usvojila najvažniju lekciju ''bez dooobro zasukanih rukava nema rezultata'' , svoje ciljeve sam kroz odrastanje i život ostvarivala. Ponekad su išli, ponekad (često) sporije no što sam zamislila, ali idu...idu i Ana je sveprisutna, nasmijana, uvijek 'u letu' i petoj brzini. Da, tako bi me najvjerojatnije moje prijateljice opisale. ''Žena zmaj u petoj brzini''.

Koliko god mi je to imponiralo, s druge strane me strašno nerviralo kada su govorile 'Dobro, jel' ti odmaraš, jel' ti misliš malo stati na loptu?''. Naravno da mi nisu bile jasne, jer - meni odmor nije trebao kao i njima.  Odmarala sam samo kad bih stvaaarno bila umorna. Uglavnom sam grabila, radila, trudila se, bilo je bitno samo ne odustajati, ne stati. Iskoristiti svaku priliku, pokazati i dokazati. Biti na raspolaganju. Biti dobra.
Stigli smo i do moje 29-e, deset godina rada u medijima, trenutno dva posla: uredništvo, voditeljstvo-televizija i ured, završavanje Pravnog fakulteta, trčanje, utrke, polumaratoni pa sanjarenje o maratonu, koncerti, eventi, druženja, razni angažmani i naposljetku ono zapravo najbitnije - ja.

Odnosno ON i ja, Oni i ja - roditelji, brat, familija, One i ja, prijateljstva, zdravlje, hrana za dušu, čitanje, rad na sebi, rast, meditacija, vjera, mir.  Da, mir kojeg sam mislila da imam i koji je nužan da bih bila zdrava u svakom pogledu, da bih uistinu bila DOBRA , sebi , a onda i svima. Radila sam, gurala, nisam slušala signale iz tijela, već samo razmišljala: 'Još malo, još ovaj ispit, još diplomski, još ova utrka, još ovaj angažman i onda ću odmoriti'. Znate što se dogodilo? Nije se dogodilo baš ništa od toga. Ništa od toga kako sam si 'zacrtala' i isplanirala.
Uoči najvažnijeg festivala televizije za koju radim, pisanja diplomskog, planiranja godišnjeg, aktivnosti za Hrvatsku diskografsku udrugu, kad je baš sve bilo spremno... organizam je odlučio reći : 'E, sada ništa nije bitnije niti važnije osim mene i odmora, sada ćeš odmarati i stati, da, stati ćeš!''
Stala sam. Morala sam. Završila sam u bolnici. Gotovo dvadeset dana uz doktore i sestre - iscrpljena, umorna, sama sa sobom, odnosno bakterijom koja me iscrpila, pa onda i virusom, vodila sam svoju bitku. Bitku koju sam si sama priuštila jer nisam znala niti htjela usporiti, odnosno baš sam planirala drugačije!

Zapravo, jer sam bila nestrpljiva, jer sam žurila. Jer nisam znala reći drugima 'Ne, a sebi Da'. Na sreću organizam se izborio i dobro sam, svakim danom sve bolje.
Međutim, tek sada slijedi rješavanje najvažnijeg zadatka, ja bih rekla 'ozdravljenje duše'. Kretanje naprijed i to na drugačiji način, zahvaljući svemu ovom što se dogodilo, zahvaljujući lekciji koju sam baš 'neplanirano' dobila, a itekako mi je bila nužna.
Ovakve situacije svakodnevno se dogadjaju brojnima... nisam nikakav izuzetak, na nama je samo hoćemo li ih prihvatiti objeručke i naučiti ono zbog čega smo takav 'udarac ' primili. Hoćemo li ojačati i prestati činiti greške koje vode u bolest, a kad si bolestan, nemaš zdravlje... onda je baš sve, sve što je do jučer bilo naaajvažnije na svijetu, apsolutno nebitno.
Spoznala sam što mi je jedino važno. Spoznala sam i tko su mi najdragcjeniji ljudi, tko me istinski voli i 'ne može bez mene', tko mi je zaista najbliži, što mi je u životu najvrjednije, a bez čega itekako mogu.
Sada ću naprijed definitivno u nižoj brzini, uz više strpljenja. Uz zahvalnost za baš svaki dan, za baš svaki osjećaj kojeg doživljavam i proživljavam. Učenje o samoj sebi,  prioretiziranje te definitvno vjeru u ono što jesam, gdje jesam i gdje ću na kraju krajeva biti jednog dana.

Ne radim već gotovo dva mjeseca, kad se 'vratim' proći će skoro tri mjeseca, odmaram se, dajem tijelu sve što mu je zahvaljujući 'trčanju' za rezultatima nedostajalo, pišem diplomski i ne jurim nikamo, apsoltno nikamo.
Shvatila sam koliko je zapravo sva jurnjava za rezultatima nebitna jer ionako biti će kako mora biti... Na svoj cilj stići ću kada budem spremna za njega.  Malo sporija, ali zdravija.
Sanjam i dalje, želim puno, pritom i dalje ostajem radnik i sigurna sam, ostvarit ću sve, samo ovaj put ću, kako bi moja mama rekla, 'Požuriti , al polako ' ;)