No, nigdje nas ne uče kako se to točno stabilne veze stvaraju i grade. Svaki savjet o tome kako se nositi s izazovima ozbiljnih, zdravih veza, svodi se površne savjete u ženskim časopisima.

Preostaje nam učiti na vlastitim pogreškama, bez ikakve smjernice ili upute. Štujući svetu ideju romantične ljubavi bez da uopće znamo što ljubav jest, tako ulazimo iz veze u vezu, nadajući se da će onaj sljedeći ipak biti Gospodin Pravi. Predodžbu o iracionalnoj i strastvenoj ljubavi iz filmova, dobili smo, naravno, iz tih istih romantičnih filmova s happy endom, ne shvaćajući da stvari u realnosti ipak malo drugačije funkcioniraju. Gađanje tanjurima u žaru suza i vriskova koje u konačnici uvijek vodi pomirdbenim seksu pripisujemo strasti kakvu smo vidjeli na filmu, ne shvaćajući da takvo ponašanje i nije sasvim zdravo.

Pritom nismo svjesni da su mnoge navike loših veza zapravo ukorijenjene u samo funkcioniranje kulture u kojoj živimo. Muškarci i žene odgajani su na način da objektiviziraju jedne druge i sam odnos u kojem se nalaze, što će reći da svoje partnere prvenstveno vidimo kao objekte i vlasništvo prema kojem se odnosimo po principu: „Ti si meni dao/dala ovoliko pa ću ja tebi dati onoliko!“. Takvim vaganjem svakog postupka i emocije, partner nam postaje više suparnik, a manje onaj koji biva tu kako bismo s njim dijelili međusobnu emocionalnu podršku.

Postoji li onda „Gospodin Pravi“ ili "Gospodin Savršeni", nazovimo ga kako god. Iskreno, sumnjam. Moj najbliži odgovor tom pitanju je: „ Naš najbolji gej frend!“. Međutim, prema svim pravilima, „Gospodin Pravi“ bi nas trebao i seksualno zadovoljiti. Dakle, gej frend otpada. Što nam onda ostaje na tržištu? Svi ti strejt muškarci i sve te druge prilike koje ćemo im dati, nakon što nas iznova povrijede. No, koliko drugih prilika, možemo dati muškom rodu? Dovoljno da shvatimo da „Gospodin Pravi“ jednostavno ne postoji. Da, dobro ste me čule, on NE POSTOJI!. Kao što ne postoji Djed Božičnjak ili uskrsni zeko koji priča.

Od kad smo djevojčice, u svijest nam se implementira slika o „Gospodinu Savršenom“. Od Barbika u vrtiću, španjolskih sapunica u osnovnoj školi, do srednjoškolskih serija i konačno američkih filmova koje "pušimo" do penzije, priča od „Gospodinu Savršenom“ prati nas u stopu. No, budući da je takvog nemoguće naći, osim u filmovima, osjećamo se loše. Tu su i svi oni savjeti iz časopisa za žene koji umjesto da ti kažu: „Gledaj curo, pravi frajer ne postoji! Jedino što zaista postoji je dobar seks!“, i oni sudjeluje u toj velikoj prevari.

Američki pisac Kurt Vonnegut ima teoriju zašto su veze teške, a prema istoj, sva je nevolja u tome što više ne živimo u proširenim obiteljima ili bilo kakvim velikim, ali bliskim zajednicama. Tvrdi da je sve što žene trebaju - puno ljudi s kojima će razgovarati o svemu, a da je sve što muškarci trebaju - puno ljudi s kojima će biti prijatelji. I onda se sve svađe između muškarca i žene, koji u moderno doba žive samo jedno s drugim i eventualno djecom, u biti svode na: "Ti nisi dovoljno ljudi!" Međutim, takvo je gledište, posve u suprotnosti s onim što su nas učili. Učili su nas, odnosno isprali su nam mozak idejom o onoj jednoj jedinoj savršenoj osobi koja će zadovoljiti sve naše potrebe i koja će ostati uz nas do kraja života. I onda ostajemo u lošim vezama konstantno se nadajući da će naš partner jedan dan zaista doživjeti preobrazbu u Gospodina Savršenog, koji objedinjuje sve te ljude koji su nam potrebni i ima lijek za sve naše boljke.

Ipak, istraživanja pokazuju da je „Gospodin Prosječni“ novi „Gospodin Pravi“. Žene danas u pravilu u "Gospodinu Pravom" traže zaposlenog i pouzdanog obiteljskog tipa s dobrim smislom za humor, prosječne visine i tamnije kose. Čini se da je dječak iz susjedstva odjednom postao broj 1. na listi popularnosti, dok je zgodni sportaš pao u nemilost, a zločeste dečke da i ne spominjemo.