Klub "ne treba, mogu sama": Jeste li prerasli odbijanje tuđe pomoći?

Srdačan pozdrav i sretan četvrtak svima osim… pick your favorite, svega je bilo ovih dana.

Nadam se da ste negdje gdje miriše na more (ne noćne) i gdje je signal dovoljno slab da mailovi ne prolaze. Ili barem da ste negdje gdje miriše na svježe pečenu pizzu, to je isto ok.

E a kad smo spomenuli “ok” - ovo je zapravo samo jako lijeno smišljena tranzicija - se sjećate onih dana kad su nam OK! i Teen bili jedini način da saznamo nešto o svojim omiljenim zvijezdama? I Bravo, pod uvjetom da ste razumjeli njemački, što ja nisam, ali svejedno sam čitala jer me zani-malo što Nick Carter radi čak i kad ne razumijem nijednu riječ.

Danas čim uzmemo mobitel u ruke znamo što svatko doručkuje i nisam sigurna da je svijet bolji zbog toga.

U OK!-u sam se prvi put susrela s pitanjem koje se dan danas postavlja u većini intervjua s pozna-tim osobama: “Koja je vaša najveća mana?”

I sjećam se da su ljudi u 99 posto slučajeva to pitanje shvatili kao odličnu priliku da se malo poh-vale.

“Mana? Možda to da sam previše radišna.”

“Prepristojna sam i previše puta sam pročitala Malog Princa.”

“Moja najveća mana je to da sam predobra prema ljudima.”

Uvijek mi je to išlo na živce jer nitko nikad nije spomenuo neku “pravu” manu, tipa “mrzim pješake kad sam vozač i mrzim vozače kad sam pješak” - što je jedna od mojih užasno glupih mana, ali vjerujem da smo svi takvi pa mi je malo manje neugodno.

Još jedna mana mi je da, kad netko sporo vozi po autocesti, a ja ga prestižem, NE MOGU izdržat a da ga ne pogledam onim “tko ti je dao vozačku” pogledom.

Nekad uspijem, ali u većini slučajeva moram barem bacit “pobjedničko” oko na vozača kojeg ostavljam iza sebe.

Još jedna mana koju imam (i koje se želim riješit) je da agresivno odbijam komplimente jer ne znam što drugo napravit s njima.

Bilo da je uživo, bilo da je na Instagramu, bilo da je u vezi - ne mogu i ne znam. Znam u teoriji, ne znam u praksi.

Moj mozak iz nekog razloga ne podržava da na “super izgledaš” samo kažem “hvala” - uvijek moram reć nešto glupo i nepotrebno, pa najčešće osobi predložim da uzme uputnicu za okulista ili otiđe na operaciju oka… ili eventualno kažem “hvala, oprala sam se”, samo da ne ispadne da se slučajno slažem s komplimentom i da ga prihvaćam bez borbe.

Jer ako se slažeš, to znači da i ti misliš da super izgledaš, što znači da si umišljena osoba… znam da je ovo nakupina glupih ideja, ali svejedno se nekontrolirano nakupljaju svaki put kad čujem nešto lijepo o sebi.

Ne znam zašto, ali oduvijek imam potrebu odbit bilo kakvu “lijepost” koju mi drugi nude - psiholozi vjerojatno znaju zašto ali nisam još otišla jer me strah da mi neće dat da se vratim.

Ne mogu podnijet ni da me netko počasti, barem ne bez da se prvo opirem kao da mi na silu pokušavaju odrezat šiške. One na pola čela, asimetrične, koje dobro stoje jedino Beyonce, a i to je upitno.

Ne znam ni prihvatit poziv u goste bez da prvo ponudim opciju da i ne dođem, za slučaj da me se zove samo iz pristojnosti.

Ne znam reć nekom “može” kad mi ponude pomoć s koferom, vrećicama ili nečim trećim što treba ponijet - radije ću slomit ruku nego prihvatit pomoć, jer ako prihvatim pomoć, to znači da inkomodi-ram ljude.

I provela sam skoro 36 godina u uvjerenju da su to moje najveće vrline.

Kompliment - ne treba.

Prihvatit čašćenje - ne treba.

Pomoć s nošenjem stvari - ne treba.

“Odite vi ispred mene na blagajnu, imate samo jednu stvar” - ma ne treba, stvarno. Molim vas, ne treba.

Šta želiš za rođendan? Ništa.

Jel treba šta donijet? Ništa.

Dat najboljoj frendici da odnese tanjur u kuhinju nakon što je pojela u MOJEM stanu? Ne dolazi u obzir.

Prihvatit poziv na more za vikend kod ljudi - neću, glupo mi je smetat. A i sigurno me zovu u nadi da ću reć ne.

S druge strane, u stanu u svakom trenutku imam 5 vrsta mlijeka jer želim da svatko tko dođe na kavu ima optimalno iskustvo i izbor kao da je u shopping centru.

Sretna sam kad nekog počastim.

Još sretnija kad nekom komplimentom uljepšam dan.

Perem suđe po tuđim stanovima.

Puštam ljude preko reda na blagajni jer mi je zadovoljstvo.

Vozim gdje god treba, klimu namještam prema željama suvozača, primam glazbene želje i sve ostalo što nikad ne tražim za sebe jer ne želim inkomodirat druge ljude svojim postojanjem.

(To što u restoranu vratim narudžbu kad je pogrešna je došlo nakon godina mukotrpnog rada i na-govaranja.)

I donedavno sam stvarno bila uvjerena da je to popis mojih vrlina - Andrea “ma ne treba” An-drassy. Tebi sve može, meni ništa ne treba, kao da sam svačija mama… ili baka.

Ne samo to, bila sam uvjerena da bi ljudima vjerojatno užasno išlo na živce da prihvatim stvari koje nude - kompliment, puštanje na blagajni, pomoć bilo kojeg tipa… vjerojatno to ionako samo nude iz pristojnosti, a od mene je pristojno da kažem da ne treba i oslobodim ih tereta.

Pozdrav svima koji znaju točno o čemu pričam i čestitke svima koji nemaju pojma.

Danas mi je rođendan, imam 36.

Unatrag nekoliko godina, tjedan prije rođendana odlazim u Arena Centar i kupujem si stvari pod izlikom “ovo mi je za rođendan.” Kupim sve što treba, sve što mi ne treba i sve što želim - i onda s velikim guštom ljudima zabranim da mi išta kupuju za rođendan jer “imam sve, lako za mene, ne treba ništa.”

(Ja sam doslovno nečija baka, jel da?)

Istovremeno, za većinu ljudi koje znam, u svakom trenutku znam i top 5 stvari koje bi bile savršen poklon za njihov rođendan i NE DOLAZI U OBZIR da ne dobiju poklon.

Znam šta će moja mama htjet za Božić, znam što će moja najbolja frendica htjet za rođendan 2025., znam što će tvoj budući dečko htjet za 7. godišnjicu veze. (Ta vam je krizna, reći će gos-pođa). To mi je jedan od najdražih “beskorisnih” talenata koje imam i kupam se u sreći kad ga mogu iskoristit.

Osjećam se sretno, ispunjeno i zadovoljno kad nekom mogu uljepšat život, čak i sitnicom… i tek sam nedavno shvatila da ovo moje “ne treba mi ništa, ne želim ništa, sve ću sama” uopće nisu vrline niti “poklon” drugima.

“Ne treba mi ništa” možda zapravo zvuči kao nezahvalno odbijanje nekog tko ti je htio uljepšati dan.

Ako mene usrećuje kad radim lijepe stvari za druge, otkud mi ideja da je drugima muka kad rade lijepe stvari za mene?

Tko mi je usadio koncept da drugi nude neiskrene “lijeposti” u nadi da ću ih odbit, kad znam da ih ja nudim jer me usrećuju?

Nemam pojma odakle mi ta nakupina glupih ideja, ali znam da do sljedećeg rođendana želim postat osoba koja kaže “može” kad joj netko ponudi pomoć - bez da mislim da se osoba zapravo nada da ću reć ne.

I želim naučit reć “hvala” na kompliment, bez da dodam “ali smrde mi noge” ili “ružna sam ujutro.”

Ideja da lijepo zaslužujem samo od sebe je glupa… a ja sam od danas prestara da imam glupe ideje.

(I da rodim, ako pitamo jednog mog bivšeg, ali to sam već 8 godina jer su “žene dobre do 28.”)

Srdačan pozdrav svima i sretan rođendan svima koji slave.

Arena Centar dobitnik je nagrade Woman's Choice 2021. i proglašen omiljenim shopping centrom žena u Hrvatskoj. To je najveći trgovački centar u hrvatskoj metropoli - na tri su se kata, u više od 200 trgovina, smjestili najveći maloprodajni lanci, najbolje monobrand i multibrand trgovine s top brendovima, čak deset restorana u Food courtu s širokim izborom jela brze, domaće, ali i egzotične kuhinje, sedam kafića s vanjskim terasama, te kino i kasino. Arena Centar nudi i različite usluge, kemijsku čistionicu, auto praonicu, salon za njegu i masažu, frizerski salon, a ako već nisi, posjeti i Arena Park koji je proširio ponudu destinacije za dodatnih deset trgovina.

Sponzorirani sadržaj: missMIND za miss7