Priča 'Dobra duša AP Varaždin' stigla je u redakciju Regionalnog tjednika;
'Javljam se, evo, kako bih u ovom ludom svijetu punom negativnosti u medijima i loših iskustava izdvojila današnji događaj iz ranojutarnjeg autobusa iz Lepoglave prema Varaždinu. U krcati bus u Kaniži ulazi stariji bračni par, plaća kartu za Varaždin. Oko kilometar dalje gospođa shvaća da je zaboravila papire na autobusnoj stanici pa to kaže svom jedva pokretnome mužu i vozač čovjeka pušta van iz autobusa. Starac sav jadan krene trčati natrag. Sad su svi očekivali da će vozač u svojoj profesionalnosti krenuti naprijed, ali ne. Vozač pun čovječnosti se okrenuo na cesti i počeo se vraćati u smjeru zaboravljenih nalaza. Na cesti je u jednom trenutku nastao kaos: svi su trubili, srednjoškolci su se smijali , a u mome srcu bilo je VAUUUUUU.  Kakva ljubav vozača prema čovjeku. I putem prema sretnemo starog djedicu kako trčećim korakom ide po ženine nalaze, a meni suza u oko. I vozač stane na busnoj, opet se okrene, uzme nalaze i pokupi djedicu pa svi sretni krenemo dalje. I jadan nagluhi djed želi još dati vozaču za kavu, ali vozač odbija. Moj dan je tom malom gestom još uvijek dobrih ljudi postao savršen.'

Je li vam se stislo srce kao i nama? Je li vas malo centrirala ova priča? Jesmo li smo svjesni koliko možemo svojim primjerom utjecati na okolinu, baš kao što je ovaj predivan čovjek, vozač nekakvog tamo busa, utjecao ne samo na stariji bračni par kojemu je izašao u susret, već na cijeli bus pun putnika? Sigurno nisu svi odlučili pokrenuti se u istom smjeru, ali dovoljan je jedan putnik kojeg je ovaj vozač probudio iz letargije i svojih vlastitih misli. 
Ne znam ih puno. Ali znam ih par. Par njih koji se ne susprežu od pomoći drugima, a pogotovo starijima, nemoćnima, onima kojima je jako teško micati nogama, raditi, brinuti o sebi. Nazvat ćemo ih 'Osobe' jer, ako napišem tko su, ubit će me. 

Prva moja draga Osoba je svaki dan išla u dućan i na plac. Nije velika udaljenost, možda kilometar pješice. Na početku ulice živio je jedan stariji bračni par. On jedva da se ustane s kreveta na stolicu i obrnuto, a baka malo što po vrtu prohoda, mora brzo odmoriti. Osoba je svako jutro pitala što im treba iz dućana, i donijela im. Bez iznimke. Jednom je baka, drhtavim glasom, koji je otkrivao jednu veliku neugodu pitala Osobu može li doći nekada i odrezati im nokte na nogama. Pet punih godina iza toga, Osoba je dolazila u kuću jednom mjesečno da im odreže nokte na nogama. Zvuči banalno, i ne baš primamljivo, ali oni to nisu mogli sebi sami napraviti. Nisu mogli platiti kozmetičarku da im dođe kući, nisu mogli otići kozmetičarki, nisu mogli jedno drugome to učiniti. Moja draga Osoba je to odradila bez grča na licu. Dućan i nokti. Ono što shvaćamo doslovno i ono što nam je rutina, nekome je vrh planine za osvojiti. Nekome je to fuj situacija, a nekome poput Osobe je način života. Pomoći onima koji nisu sretni kao mi. 

Znam jednu drugu Osobu- Vozača, koja ne propusti priliku kada vidi u susjedstvu starije susjede, da stane automobilom, pokupi ih i odvede kamo su krenuli. Bilo da je dućan, plac, doktor, apoteka, pošta, kuća… Dakle, svaki put, kada kroz kvart prolazi svojim automobilom, Osoba-Vozač stane, vrlo pažljivo pita one koji ju vide prvi put da li ih može nekamo povesti, a bake i djedovi popuste s nepovjerenjem pred težinom u nogama, i sjednu u auto. Osjećaju se dužni jasno, tako da Osoba – Vozač, ima pun frižider domaćih jaja, jabuka ili kolača. 
Jedna druga meni draga Osoba dala je svoju zimsku jaknu nekome tko ju nije imao, na licu mjesta. Zaustavio automobil, izašao van, dao zimsku debelu jaknu starici i otišao dalje.

Ne trebamo baš puno napraviti kada se nađemo u situaciji u kojoj možemo nešto napraviti. Baš kao AP, dobra duša šoferska, koji nije morao ništa, a kamoli se vratiti po djedicu na stanicu. Baš kao što Osoba-dućan/kozmetičar nije morala svaki put stati i pitati što treba djedici i bakici iz dućana, a pogotovo nije morala dolaziti im kući i rezati im nokte na nogama. Baš kao Osoba-Vozač koja baš ne mora skupljati nepoznate ljude po susjedstvu i razvažati ih gdje god da su krenuli. Ili Osoba koja skine sa sebe da bi dao drugome koji nema. 
Kada Ellen DeGeneris kaže na kraju svake emisije – Be kind to one another – možda je to stvarno jedini recept za preživljavanje ljudskosti na ovom svijetu? Ne okrenuti glavu od onih kojima možemo pomoći i učiti djecu da se tako ponašaju. A onda možda i ima nade za ovaj svijet i za ljude na njemu.