• Danom crvenih haljina koji se prvi put u Hrvatskoj obilježava danas, a ubuduće će se obilježavati svakog prvog petka u veljači, upozorava se na specifičnosti moždanog udara u žena
• Za miss7 Vedrana Hercigonja Majetić ispričala je svoju priču o moždanom udaru koji joj se dogodio prije 7 mjeseci, svega nekoliko dana nakon 52. rođendana
• "Zvao me vozač iz firme, a ja nisam mogla govoriti nego su iz mene izlazili samo neartikulirani zvukovi.​​​​​​"
• "Spasila me je brza reakcija"

Poduzetnici Vedrani Hercigonja Majetić (52) život se prije sedam mjeseci, točnije u srpnju 2018. godine, okrenuo za 180 stupnjeva. Povodom obilježavanja, po prvi puta u Hrvatskoj, Dana crvenih haljina kojem je cilj upozoriti na specifičnosti moždanog udara kod žena, Vedrana je za miss7 odlučila ispričati svoju priču. Otkad zna za sebe puno je radila i nije pitala za radno vrijeme pa tako i posljednje dvije godine koliko je zaposlena u tvrtki svoje kćeri. Njezin je život, pogotovo 6 mjeseci prije moždanog udara, bio posao-kuća. Malo spavanja, nikakvo kretanje ni sport, noćno jedenje, dvije do dvije i pol kutije cigareta dnevno... Vedrana je bila svjesna da to sve nije dobro, ali je stalno sama sebi govorila ''još malo, i samo ovo i onda se posvećujem sebi''. I tako je i bilo, ali s lošim ishodom.

Što se dogodilo tog kobnog dana?

''Bio je to prvi vikend nakon dugo vremena kada sam malo odahnula, tek nekoliko dana nakon mog rođendana koji nisam niti slavila pa sam otišla tu subotu na kavu, kuhala ručak i peglala, kao i tu nedjelju navečer te sam kuhala ručak za ponedjeljak i otišla zadovoljno spavati oko 1.30. Bio je to baš lijep opušten vikend bez stresa i obaveza. U 7 ujutro je zvonila budilica. Ustala sam i krenula u kupaonu. Odjednom me zanijelo, tako da sam udarila bokom u komodu i pomislila ''Što mi je?'', ali sam otišla dalje u kupaonicu i osjetila sam čudan osjećaj u glavi, no pomislila sam da sam umorna jer sam kasno legla. Dok sam prala ruke pogledala sam se u ogledalo i vidjela da mi nedostaje bora pored usne i pomislila kako sam se zaležala i da je nabolje da još
malo odspavam. Ljeto je počelo, nema velike gužve na poslu i još sat vremena spavanja neće napraviti neku štetu. A umorna sam. I tako sam se vratila u krevet. Zaspala. U 8:10 mi je zvonio mobitel i bio je to poziv koji mi je spasio život. Zvao me vozač iz firme, a ja nisam mogla govoriti nego su iz mene izlazili samo neartikulirani zvukovi. Pokušavala sam mu reći da ne mogu govoriti, no imala sam sreće da je kolega odmah shvatio o čemu se radi. Rekao mi je da legnem natrag u krevet te da će on nazvati moju stariju kćer. Nakon toga se sve brzo odvijalo, iako meni uopće nije bilo jasno što mi se događa. Sve je bilo kao u nekom filmu. Pokušavala sam govoriti i objašnjavati, ali iz mene su izlazili samo neartikulirani glasovi.''

U labirintu

''Hitna pomoć je stigla jako brzo te su me odmah odveli na 'Sveti Duh' gdje su mi obavili pretrage. Jedna me liječnica pitala pijem li kakve lijekove, a kako ja nisam mogla govoriti pokazala samo joj da mi da papir i olovku. Polako sam pisala, i sva sretna joj dala papir, na što je ona pogledala moju kćer i rekla ''takav lijek ne postoji''. Na papiru je pisalo ''Labyrinth'', a u to vrijeme sam pila ''Logest'', no moja kći je doktorici objasnila o čemu se radi. Nakon dva pregleda CT mozga prebacili na intenzivni odjel neurologije. Vrlo brzo su me prebacili na kolica i vozili van, a kći Tena mi je objasnila kako me vode u bolnicu 'Rebro' gdje će me operirati. Meni ni dalje nije bilo jasno što se događa. 

Osmijeh liječnika je rekao sve

Znam da sam im pokušavala reći da sam alergična na penicilin, ali mislim da to nisu razumjeli. Slijedila je operacija. Čudna soba narančaste rasvjete, ljudi u čudnim odijelima, ekran u dnu mojih nogu na kojem se vidi nečija glava, lubanja, mozak. Nisu me niti uspavali. To nešto su radili oko mojih nogu, prepona. Ništa me nije boljelo, možda neka nelagoda u glavi i poneki čudan bljesak u očima. U jednom trenutku su mi prišli i pitali kako se zovem, ali i dalje riječi nisu izlazile. No liječnici su rekli ''još samo malo'' i nakon nekog vremena su mi prišli i pitali me ime, datum rođenja i koja je godina. Sve sam znala i mogla reći, a na njihovim licima se pojavio osmijeh. I na intenzivnoj su bili sretni kada sam se vratila. I tu mi je opet prišao jedan mladi liječnik i rekao ''Evo, možemo ispuniti vaš karton do kraja sada kad možemo lijepo razgovarati.''
Konačno sam ga pitala: ''Oprostite, a što je meni?''. ''Imali ste moždani udar'', odgovorio je. Operacijom je izvučen veliki tromb iz mozga, odnosno iz jedne od glavnih žila u mozgu koja se nalazi na lijevoj strani. Idućeg dana su me vratili na 'Sveti Duh' gdje sam provela idućih deset dana.

Strah je stalni pratitelj, i kod mene, i kod mojih bližnjih

''Prve prognoze doktora išle su od toga da 6 mjeseci neću moći hodati i da 3 mjeseca neću moći govoriti. No to se srećom nije ostvarilo, a lice mi se vrlo brzo vratilo u normalu. Nisam imala fizičkih posljedica, no strah je bio prisutan i kod mene i kod mojih bližnjih. Čak bih mogla reći da im je bilo teže proživljavati sve to nego meni. Kako je bilo ljeto, natjerala sam roditelje i kćeri da odu na more, a ja sam ostala sama. Nakon moždanog udara zamijenile su se uloge, sad su moji bližnji bili ono koji su stalno nazivali i provjeravali kako sam i što se događa. A ako slučajno ne bih čula da mi zvoni mobitel, nastala bi panika.

Inteligencija se ne smanjuje, ali malo sam sporija nego što sam bila

Doktori su mi rekli da moram prestati pušiti, što sam i učinila, a isto tako sam prestala piti i kontracepcijske pilule koje sam pila zadnjih 17 godina zbog čestih hormonalnih poremećaja, a ne smijem ni na sunce. Morala sam puno mirovati i nisam smjela raditi ništa što zahtjeva napore. I danas s vremena na vrijeme želim reći jedno, a iz mojih usta izađe nešto drugo. Tako na primjer na kiosku želim kupiti tramvajsku kartu, a prodavačicu zamolim avionsku kartu. Onda kažem da sam imala moždani udar pa da mi se zato to događa. Moje kćeri se ponekad ljute zato što svima to govorim, ali želim da ljudi znaju da mi moždanim udarom nije pao kvocijent inteligencije već da sam malo sporija nego što sam bila. Nakon operacije, objavila sam slike i napisala što mi se dogodilo na Facebooku kako bih upozorila svoje prijatelje da se pripaze.

Bilo je znakova, ali im nisam pridavala pažnju

Sad kad razmislim, prije moždanog udara nisam imala većih zdravstvenih problema već sam zbog puno posla, kao i većina ljudi, bila pod stresom. Često sam bila i umorna, ali također sam to pripisivala količini posla. Znalo me stezati u prsima te mi je desno oko znalo titrati, ali nisam ni pomišljala da su zapravo to neki znakovi već sam sve ignorirala. Nema svaka osoba iste simptome, što znači da neće svakoj osobi titrati oko kao upozorenje. Mislim da moramo same sebi biti na prvom mjestu, a ne da mislimo da prvo moramo biti dobre majke, sestre, supruge, kćeri i tako same sebe zanemariti. Zapravo, teže je drugim ljudima prihvatiti novu mene. Vratila sam se na posao, ali sad ne radim više kao i prije. I svaki dan nađem vremena za sebe. Bilo da je to kava s prijateljicama, šetnja ili odlazak na pedikuru, sve ono što prije nisam radila.

Sada slavim dva rođendana

Počela sam proučavati i hranu, odnosno utjecaj hrane na prevenciju moždanog udara. A od tada slavim dva rođendana s pet dana razmaka. Brojni moji prijatelji su se jako prepali nakon mog moždanog udara te provjereno znam da ih je nekoliko također prestalo pušiti i promijenilo prehranu. Često pričam o svom iskustvu i volim ga podijeliti s drugima jer mislim da im tako mogu pomoći dok nije prekasno jer je i mene zapravo spasilo vrijeme i brza reakcija.