"Još od ranog djetinjstva učili su me obiteljskim vrijednostima, možda upravo zato što su se u mojoj obitelji 'pomrsili konci'. Kroz život shvatiš poantu, no na okolnosti ponekad ne možeš utjecati. Neke stvari ostanu nedorečene, neke veze nepovezane, neke ljude nemamo pored sebe, ali ipak nam nedostaju. Neke boli guramo pod tepih jer nam je jednostavnije... Vjerujem da će se mnogo vas, drage missice, pronaći makar djeličkom u mojoj priči... priči mog života.
Ništa novo, mnogo djece je doživjelo odrastanje uz jednog roditelja, jedna od takvih sam bila i ja. Moja majka me podigla sama, onako kako je najbolje znala i mogla. Životni prioritet joj je bio podići me u poštenu i kvalitetnu osobu (danas sam zahvalna na skromnom djetinjstvu). Moj biološki otac je od mog rođenja svoj život je nastavio u inozemstvu, gdje je kasnije pronašao novu ženu  te s njom osnovao svoju malu obitelj. 

Od svoje četvrte godine sam znala  da negdje daleko postoji moja sestra. Kako nisam imala kontakt s ocem, nije bilo načina da vidim svoju mlađu sestricu. Kao mala, pričala sam svojim prijateljima kako i ja imam sestru, ali je nisam nikad vidjela, žudeći za svađicama i ljubavi koje sam svakodnevno gledala kod svojih vršnjakinja. Godine su prolazile, pojavile su se društvene mreže. Koliko god ponekad izgledaju poput javne 'tračerajke', u tom trenutku one su bile ključne da se moj san pretvori u javu.
Prije deset godina sam primila poruku na Facebooku. Na slici profila bila je predivna djevojka koja je nosila isto prezime kao i ja. Poruka je pisana na engleskom jeziku i glasila je: "Zdravo, odakle si? Ja imam sestru koja se zove i preziva isto kao ti. Kako se zove tvoj tata?". 
Zastala sam na trenutak, trebalo mi je da shvatim... Bože, ovo je moja sestra! Obje smo bile presretne što smo se pronašle. Ostale smo u kontaktu, doduše ne prečesto, no makar smo znale kada su nam rođendani i iz godine u godinu smo si mogle poželjeti nešto lijepo... Nikada se nismo dogovarale da se sastanemo. Ne znam razlog ... možda smo bile mlade, možda nije bilo vrijeme, možda smo se plašile susreta... Možda...

Prije par dana sam se pakirala za poslovni put u London. Neka čudna energija i nemir me prožimao. Suprugu sam rekla kako imam čudan osjećaj i da najradije ne bih ni išla na put. No hajde, toliko sam čekala dan da upoznam čovjeka koji me (nesvjesno) lansirao  među svjetsku scenu beauty blogera, zaista bi bila šteta ne otići na put. Čekajući na let za London, ubijala sam vrijeme na Instagramu. Od toliko ljudi koje pratim, iskočio mi je story. Story koji traje 24 sata, story koji nisam morala ni vidjeti. Bio je to story moje sestre. Drito u sridu! Story londonskog puba u kvartu Mayfair. Je li ovo moguće - pomislila sam?! Moja sestra je Londonu upravo sada?! Ja sam na putu za London! Kakve li slučajnosti?! Postoje li slučajnosti uopće? Žurno sam otipkala poruku pitajući je nalazili se trenutno u gradu koji ja prvi put posjećujem za dva sata. Trebalo nam je dvije minute da dogovorimo sastanak. Obostranom uzbuđenju nije bilo kraja! Za idući dan rezervirala je mjesto u restoranu. Željela je posebno mjesto za našu posebnu priliku.

 
Vozeći se u taksiju prema prestižnom restoranu Isabel's, imala sam tisuću pitanja - pitanja na koje sam jedva čekala odgovor, očekivanja neočekivanog, suza bez  poznate emocije. U glavi mi je bio košmar, u srcu nemir i sreća. Nervoza je rasla, još sam kasnila - vožnja od 25 minuta trajala je gotovo sat vremena zbog gùžve u prometu. Hoće li me čekati?! Možda je otišla, možda je mislila da se neću ni pojaviti. 

Konačno! Ugledala sam Isabel's, luksuzni restoran, uglađenog gospodina koji ljubazno prima britansku elitu, no ne i moju sestru.
Žurnim korakom sam odjurila u restoran u nadi da me čeka.
"Dobra večer, imate li rezerviran stol? Dopustite da vam skinemo kaput. Čeka li vas prijateljica? Ljubazno nam dopustite da vas otpratimo do vašeg stola...", tvrdim British Englishom otezala je moju agoniju pretjerano ljubazna gospođa.
Ahhhhh... nikada mi u životu nije bila napornija ljubaznost!

Prigušena svijetla, luksuzni interijer, zvuk klavira, uštogljeni gosti dodavali su još veću nervozu, prisiljavajući me na skulirani susret s nikad viđenom sestrom, a najradije bih vrištala od sreće. Na masivnoj barskoj stolici sjedila je okrenutih leđa. Osvrnula se preko ramena i ugledala me. Zagrljaj je trajao vječnost, pogledavale smo se bez ijedne riječi, pa opet grlile. U nevjerici smo pogledom tražile sličnosti.
Gledati u potpunog stranca a istovremeno imati neobjašnjivu emociju!!!
Provele smo par sati ćaskajući o životima, nastojeći nadoknaditi propuštenih 30 godina. Nemoguće, no obećale smo si češće druženje koliko nam životi budu dopuštali, s obzirom na udaljenost.
Nije li život nepredvidiv? Nije li život čudo? Zaista, život piše romane... Našoj priči nije kraj - naime, znamo da postoji i treća sestra, koju smo odlučile zajedno sestrinskim snagama pronaći. To be continued... #sistersforever