Od ukupno 331 nominirane osobe i organizacije, Norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade ovogodišnjim je dobitnicima Nobelove nagrade za mir proglasio jezidsku aktivisticu Nadiju Murad i kongoanskog ginekologa Denisa Mukwegea. Oboje dobitnika primilo je nagradu za svoju borbu protiv korištenja seksualnog nasilja kao oružja u ratu. Nadia je jezidska žena koju su silovali i mučili militanti tzv. Islamske države, a ginekolog iz Konga liječio je desetke tisuća žrtava silovanja. Tako je ovogodišnjom dodjelom Nobelove nagrade za mir naglašena potreba učinkovitije borbe protiv seksualnog nasilja kao oružja u ratovima i zonama sukoba. 

Nakon što je u knjizi "Zadnja djevojka: Moja priča o zatočeništvu i borbi protiv Islamske Države" podijelila svoja strašna iskustva o zatočeništvu u Islamskoj Državi, Nadia Murad dotaknula je mnoga srca ljudi diljem svijeta. Ondje je opisala tri godine zatočeništva i silovanja na sjeveru Iraka koje je počelo u kolovozu 2014. kada su militanti ISIS-a napali njeno selo Kocho. Murad je u dobi od 21 godinu zarobljena s tisućama drugih žena Jezida (kurdska etnoreligijska skupina iz Iraka koju su fanatici tzv. Islamske države smatrali štovateljima vraga), a osim nje zarobljene su i njene sestre. U tom je pohodu ova hrabra žena izgubila šestero braće i majku jer su militanti ubijali sve žene i muškarce koje su smatrali prestarima za seksualno iskorištavanje.

Tijekom tog mučnog razdoblja Nadia Murad seksualno je iskorištavana i izrabljivanja. Bila je registrirana kao robinja, a imala je i identifikacijsku fotografiju kako bi joj se moglo ući u trag ako pobjegne. Njezin vlasnik bio je visoko rangirani sudac ISIL-a Hajji Salma, kojemu je Nadia bila četvrta seksualna robinja. Nerijetko je isticao kako su prethodne tri postale muslimanke i uvjeravao je kako sve to radi za njeno dobro. Svoju patnju detaljno je opisala u knjizi, a između ostalog navela je da ju je sudac Salma tukao ako bi zatvorila oči dok je siluje i da ju je prisiljavao da liže med s njegovih stopala.

Nakon što je preživjela brojne strahote, Nadia je spas vidjela u bijegu. To joj je gotovo pošlo za rukom tako što je odjenula burku i uspjela izaći kroz prozor, ali ju je čuvar uhvatio. Za kaznu je izbičevana, a potom su je šestorica čuvara grupno silovala dok se nije onesvijestila. Nakon toga silovali su je i ostali militanti. "Nikad ne znate tko će sljedeći otvoriti vrata i napasti vas, samo znate da će se to dogoditi i da bi sutra moglo biti još gore", napisala je Nadia u knjizi. Ipak, sreća joj se osmjehnula kada je preskočila zid u vrtu sudca Salme. Danima je lutala ulicama Mosula dok se nije odvažila pokucati na nečija vrata i tako se zauvijek spasila. 

Nakon bijega Nadia je dospjela do izbjegličkog kampa u sjevernom Iraku i postala jedna od tisuću žena izabranih za izbjeglički program njemačke vlade u Baden-Wurttembergu. Od tada djeluje kao aktivistica i bavi se kampanjom za dobrobit jezidske zajednice, čije je zaštitno lice. Nobelova nagrada za mir samo je jedna u nizu nagrada za ljudska prava koje je Nadia primila. Hrabra 25-godišnjakinja 2016. godine imenovana je prvom UN-ovom veleposlanicom čuvanja digniteta žrtava krijumčarenja ljudima, dobitnica je nagrade Saharov Europskog parlamenta, kao i brojnih drugih nagrada i priznanja. U dobi od 25 godina Nadia Murad postala je druga najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir, nakon što je 2014. nagradu dobila 17-godišnja Malala Yousafzai.

Nadia danas živi u Njemačkoj, a posjetila je i Hrvatsku na jednom simpoziju o seksualnom zlostavljanju žena. Ondje je upoznala brojne žene iz Hrvatske i susjedne BiH koje su prošle sličnu torturu u srpskim logorima. Jedna od onih koja je to proživjela je i Vukovarka Snježana Karaula Maljak, žrtva silovanja u Domovinskom ratu. Snježana nam je rekla što za nju znači ova nagrada. "Pročitala sam članak o mladoj Nadiji i suosjećam s njom i njenom boli. Vrlo je teško što smo sve proživjele. Sama nagrada ne može nikome donijeti utjehu zbog proživljenog i gubitka obitelji, a opet je nekakva satisfakcija glede društva". 

Svoj komentar o važnosti ove nagrade dala nam je i Marija Slišković, upraviteljica Zaklade Sunčica, zaklade za žrtve ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu. "Kada sam 2010. godine izdala knjigu 'Sunčica', svjedočanstva silovanih žena u Domovinskom ratu, učinila sam to prije svega zbog pridobivanja podrške javnosti. Ratni zločin silovanja u ratu je manje više presušen utjecajem političkih odluka. Nikada neću moći razumjeti kako su ovaj teški ratni zločin koji ostavlja niz posljedica na žrtvu  stavili pod nevažno stradanje koje će žrtve brzo zaboraviti pa se može i institucionalno prešutjeti. Nakon završetka Drugog svjetskog rata poznato je da su ruski vojnici silovali na mnogim prostorima 'oslobađanja' teritorija.

Film o silovanju Mađarica gledali smo tek prije nekoliko godina, dakle žrtve su bile prešućene desetljećima. Žrtve silovanja u Domovinskom ratu dobile su status i prava tek 01. siječnja 2016. godine. To dovoljno govori o odnosu prema ovom zločinu i žrtvama. U svim iskazima silovanih u Domovinskom ratu može se iščitati odnos  počinitelja zločina prema žrtvi, ti si moj ratni plijen i ja mogu s tobom sto hoću, to je moje pravo. Želim vjerovati da je dodjela Nobelove nagrade Nadiji zbog njene snage da se o tome javno govori i zbog zrelijeg odnosa u želji sprječavanja ponavljanja ovog zločina u sukobima. Želim vjerovati da je međunarodna zajednica od vremena Domovinskog rata politički senzibilnija i odlučnija. Iako se ratni zločin silovanja tada događao na teritoriju europske zemlje nije bilo pravovaljane reakcije koja je neophodna, ako se želi doći  do svijesti da je počinjenje ovog zločina kažnjivo.

Uspoređujem ove događaje s nadom da ova dodjela Nobelove nagrade ne pripada političkim obračunima, nego je priznanje hrabroj žrtvi da o svemu javno govori kako bi svi zajedno učinili sve za sprječavanje ovog zločina o kojem god se sukobu radilo.

Iz iskustva znam da istinska briga državnih institucija prema žrtvama izostaje pa neke žrtve, iako su javno govorile o proživljenom, nemaju skrb i potporu zajednice. Naprotiv u radu zaklade 'Sunčica' i u svom radu imam više  osjećaj kako spriječiti, a ne kako pomoći. Ipak moram zaključno istaknuti da je od 1991. godine u Hrvatskoj i godinu dana kasnije u BiH kada se događao ratni zločin silovanja do danas promijenjen na pozitivno ukupan odnos prema ovim žrtvama. Postoje Zakoni koji nisu najkvalitetniji, ali daju neka prava žrtvama do institucionalnog priznanja dodjele Nobelove nagrade Nadiji Murad kao najveće priznanje podršci svim žrtvama."

Za komentar o pojavi silovanja kao ratne strategije i o tome kako se svijet nosi s tim, pitali smo diplomiranog politologa i doktora društvenih znanosti Petra Kurečića. "Silovanje je nažalost postalo sastavni dio mnogih sukoba i ratova, kako građanskih, tako i međudržavnih. Svjedoci smo, posebice u Podsaharskoj Africi, masovnih silovanja, koja za cilj imaju ponižavanje protivnika i uništavanje ljudskih zajednica. Ujedno su i jedan od najopasnijih i najgorih načina širenja AIDS-a.Također, u Domovinskom ratu i ratovima u BiH, silovanje je bilo sastavni dio ratne strategije agresora.

Žalosno je da Haški sud i nacionalni sudovi nisu više prepoznali svu tragediju ovih pojava i više kaznile počinitelje i naredbodavce, jer se radilo o organiziranim zločinima, a ne pojedinačnim slučajevima. Masovne slučajeve silovanja bilježimo i od strane tzv. Islamske države. 

Silovanje nema ni boju ni naciju niti vjeru nego je zlo univerzalnog karaktera. Smatram da su društva i svijet općenito zakazali u kažnjavanju počinitelja i pomoći žrtvama. Uloga civilnog društva, tamo gdje mu je dopušteno postojati, treba se sastojati u tome da bude savjest društva i međunarodne zajednice kad je u pitanju borba s posljedicama silovanja i prevencija istoga. Stoga je ovogodišnja Nobelova nagrada za mir možda simboličan korak u pravom smjeru", rekao nam je profesor Kurečić.