Bez da vam objašnjavam kontekst naslova ovog teksta, što sve ne valja u toj rečenici? Je li možda osnova pravopisa to što vas pika u oči? Mi Hrvati govorimo i pišemo što, a ne šta, negacija se piše odvojeno, a imati s 'i'. Pika vas to, znam. Ali bode li vas možda ipak u oči činjenica da si je netko dao za pravo komentirati najosobniju i najprivatniju stvar na svijetu, u kombinaciji s jedinicom iz hrvatskog jezika?! 
Još kada vam kažem da je to napisala žena ženi, ispod slike na Instagramu… to je sada upravo poprimilo gigantske razmjere gađenja. Znam. Jer evo, ja, koja si dajem za pravo često komentirati – i pročitam sve i svašta -  zgrožena sam ovime što sam pročitala ispod te neke slike na kojoj stoji mlada žena i pozira pred kamerom. Wow. Big deal. Mislite si što hoćete o javnim osobama, to  je svačije pravo i javne osobe snose svoju odgovornost u svemu tome, ali baš na ovako nizak i prljav način zadirati u najintimniji dio svake žene… jedna žena drugoj. 

Zašto nikad ne čujem frajere u svojoj blizini da se jedni s/o drugima tako razgovaraju? A da pišu ovakve stvari jedni drugima ispod slika na Instagramu? 'Da, što mu vrijedi novi auto, kad mu ne rade spermići. haha.' Još se k tome ni ne poznaju? Pokažite mi jednog frajera kojeg znate da je ovo napravio. Kako je to moguće?! Što je to u nekim ženama tako jako prokleto da smo u stanju isipati zadnju kap otrova kojeg čuvamo u u najdonjim ladicama vlastitih nesigurnosti? S ovim slučajem je isprostituirana i najdosadnija fraza 'žena je ženi vuk' dobila novu dimenziju. Čestitam gospođi koja mi je jučer pomaknula letvicu, a bome su mi se je nadizale 'prijateljice' kroz život. U slučaju da je promaknuo sarkazam, ne, ja ne čestitam takvoj osobi i smatram da takva osoba ima ozbiljne probleme u svom zatrpanom životu od problema. Jer komunicirati na ovakvom nivou, međusobno, javno ili privatno, je ponižavajuće za nas kao ljude. Sram nas može biti. 
Uostalom, kada i zašto je netko prestao učiti svoju djecu empatiji u ovoj zemlji? Ili je to sad meni tek došlo na saznanje, jer si svatko daje za pravo komentirati svašta pa sam u šoku od iskrenih, najdubljih emocija ispljunutih na društvenim mrežama. Kada smo se tako jako okrenuli prema sebi samima i svojim ego veličinama da smo postali slijepi na sva živa bića oko nas? Kako znate s kime razgovarate kada razgovarate? Što vi znate što taj čovjek prolazi u svom životu. U  Hrvatskoj. I nitko ne mora ništa. Ne mora nitko pomoći, ne mora nitko platiti ništa, ni maknuti prstom, samo ne moraš ni sipati svoj otrov pred tog čovjeka. Samo to.

Jer:
Moja prijateljica 1 ne može ostati trudna jer… ne može. Sve je u redu sa svakime, ali nešto, eto, se ne lovi. Godine idu, ona je pred četrdesetima, tijelo stari, nestabilnost pozicije žena u ovakvom društvu je u konstantnom rastu, potencijalni pritisak od potencijalne trudnoće na poslu izaziva napadaje panike nadređenih dok njezin biološki mali, izdajnički 'ja' odbrojava svaku sekundu potrošenog života… a ona nije trudna. A želi biti trudna. Umire za time da bude trudna. Pa doktori, pa testovi, pa doktori, pa pritisak, pa iščekivanje, pa prva umjetna, pa čekanje, pa ništa, pa druga umjetna, pa pare za sve to, pa ti živi paralelno u svom malom životu i plaćaj račune i budi produktivna, a ništa… godinama. Izgubila je sirota fokus sa svega što ju okružuje, samo gleda u jednom smjeru jer ne može drugačije, tuga je svakim mjesecom sve dublja, negativne misli sve češće… to je jedan prokleti krug u kojem se ona nalazi. A slike na Instagramu su joj predivne. Pa biljka, pa ona, pa stan, pa mačka, pa ona i muž, pa sve… peachy! Njezin život je bajka s onak', puno followera. 

Moja prijateljica 2 je nakon duuugogodišnje veze, u svojim ranim četrdesetima ostala sama. Spletom nesretnih, polupijanih okolnosti koje uključuju i drugu ženu, eto, ostala sama. Solo žena, zgodna, pametna, sposobna, uvijek na odgovornim pozicijama u tvrtkama, s mozgom i elokvencijom koja ga vjerno prati, sama evo već par godina. U moru prekrasnih mladih žena u dvadesetima, ona je sa svojih dvadesetak godina u plusu ipak malo suvišni kotačić u procesu lovljenja adekvatnog životnog partnera… ona i njezin pas. Nije to nikakva osuda, to je čista biologija... Muško ide za onime što je bolje za održavanje rase. Mojoj prijateljici nedostaje ogroman broj jajašaca za oploditi u samom startu u odnosu na mladu ženu u ranim, prekrasnim, zategnutim dvadesetima. Muškima miriše jače hormon mladosti nego onaj koji više to nije, nos u jednom smjeru i kaj se tu može. A još k tome nam i muški Hrvati bježe na bauštelu u Europu. Smanjuje se bazen onih koji uopće još mogu proizvoditi spermije. 
A ona bi sve dala da ostane trudna s muškarcem kojeg voli. Da u svoj baš fino financijski osiguran život donese i trešnjicu za kraj, malenu bebicu. Što da radi? Ona putuje. Mora. Mora se puniti nekim novim lijepim mislima i uspomenama jer ju sama pomisao na činjenicu da nema jedno, samo jedno maleno djetešce pored sebe ubija. Da joj vidite Instagram samo. Pa njoj ništa u životu ne fali, ona ima puno followera, dakle ona ima, onak'- sve. 

Imam prijateljica i poznanica, nažalost, ovdje dođemo do dvoznamenkastih brojeva. A koliko ih ni ne znam, a znam da vode borbe s ostajanjem iznad točke utapanja u tamnim mislima kada je u pitanju trudnoća. Ili neimanje mogućnosti za ostvarivanje iste. 
Zato, mi ostali, a pogotovo mi s djecom: ima da čkomimo i da se svaki dan zahvalimo svemiru što imamo prilike naučiti svoje dijete jednoj običnoj empatiji. Toga nam izgleda ovdje ipak najviše nedostaje.