Svako malo, barem jednom mjesečno, kolektivno nas sablazne slučaj nasilja nad ženama. Proteklih dana proširila se vijest o brutalnom premlaćivanju 18-godišnjakinje u Zadru. Njezin bivši dečko odlučio je da je vrijeme da utare biljege svojih šaka na njeno tijelo i lice. Htjela sam napisati mlado lice, ali onda sam pogledala slike označene kao uznemiravajući sadržaj. Nisam joj vidjela lice, nisam razaznala niti konture. Obrisi ljudskosti zatrti su krvlju i masnicama, o dostojanstvu da ne pričamo. Ostalo je tamo pokraj umivaonika o koji joj je mlatio glavom i rasulo se po mjestu zločina kao ona tri zuba koja više nikad neće imati. Djevojka je psihički i fizički zgažena, za njen oporavak trebat će puno više o motivacijskih videa i self-help knjiga. A dečko, dečko je, kažu, poznat policiji jer je već jednom prebio jednu ženu. Dobro je i pitanje što je taj monstrum uopće radio na slobodi, ali o tome ćemo kad nam pravosuđe oboli od sinkope, a on za koji dan bude šetao slobodan. Ježim se, evo. 

Gledajući slike koje je djevojka objavila sama, postali smo svjedoci stravičnog iživljavanja nad njom.Treba joj čestitati za hrabrost, trebalo je skupiti snagu pa staviti fotografije svoje razorene ličnosti. Djevojka je, sigurna sam, htjela poslužiti višem cilju, rastrijezniti nas - da se zna, da se priča, da jest naš problem, da svi možemo postati žrtve.
Često racionaliziramo pa kažemo da se nasilje nad ženama događa nekom drugom, a nama neće baš nikad jer smo oprezne, znamo dobro birati. Kao znamo da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Šteta što nam sav oprez nije dovoljan, ponekad je stvar sreće. ''Nikad ne reci nikad'' jedna je od onih izlizanih fraza koje, naoko besmislene, sažimlju cijela životna iskustva.
Kad kažeš nikad, automatski prizoveš jedno sad, kaže moja baka. Ta se nagledala svega i zna znanje, odgojila je previše žena da ne bi bila upućena. Ja joj vjerujem, a najdraža mi je kad poludi na Dan žena. Dan žena slavi se svaki dan, ne samo onaj dan kad svi na Fejs pišemo da je žena budilica, kuharica, odgojiteljica, peglačica i zato je volimo puno. Ona poludi jer smo priučeni da se ljubav zaslužuje žrtvom, mora te boljeti jer inače od ljubavi nemaš ni lj, Ljubav ti je, ako te ne boli, čista pura. Ako nisi spreman na modricu-dvije, ti si čista slabićka. Tri zuba fale, što sad, s drugih 29 i dalje možeš gristi usnice dok te peku uvrede. 

Pročitam ja nekad Hvalospjev ljubavi. Znate, ono što se pročita negdje posred vjenčanja, svi budu ganuti, zaklinju se da žive sve što tamo piše.Ili budu pijani do ruba želuca i moždane kore pa se ne sjećaju uopće. Napisao ga je jedan divan čovjek prije dvije tisuće godina. Imao je najbolje namjere, ali nekako mislim da je došlo vrijeme za revalorizaciju. Društvo nam je povampirilo, moramo malo stegnuti uzde.  I dalje ja mislim da, čak i da  solidno znaš sve jezike ljudske i anđeoske i da daš da ti se tijelo sažeže, bez ljubav si pravo i veliko ništa. 
Problem imam sa zadnjim dijelom. Onim da ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i nikad ne prestaje. Autor jednog od najpoetičnijih tekstova nije pritom mislio na modru facu i skršenu dušu. Bio je, legende kažu, čovjek s idealima. Danas bi i on, pomodno, stavio ispod fusnotu da u kojoj kaže da ljubav ne vjeruje u bolja neka sutra, gaženje, pljuvanje, bodeže servirane k'o kruh naš svagdašnji. Za one koji ne čitaju između redova, označio bi da ljubav itekako zna umrijeti nasilnom smrću. Ne pretvorena u bijes i frustraciju, već preobražena u novootkriveno dostojanstvo ljudske osobe.
Kažem zato da ljubav ne pokriva sve i ljubav ne pokriva ništa. Ljubav ne oprašta masnice, oprašta sitnice. Ljubav ne vjeruje u bolje, već čini bolje. Ovdje pada moj amen, bez ironije, bez sarkazma i prenesenog značenja. Racionalan  i neracioinaliziran, razborit, jedan ženski amen.