• Ronalda Kovačević (41) iz Slavonskog Broda nakon rutinskog je pregleda saznala je da boluje od raka jajnika
• ''Bio je to strašan šok, i meni i mojoj obitelji. Imala sam samo 32 godine i dvoje male djece. Bili smo svjesni situacije, ili ću se boriti ili ću odustati.''
• ''Bila sam na devet operacija, jako puno kemoterapija, više od 300 infuzija, 30 zračnja. No mogu reći da imam lijep i kvalitetan život. ''

Svjetski dan borbe protiv raka jajnika prvi se put obilježio 2013., a od tada se svake godine obilježava 8. svibnja. Inače, simptomi često ostaju neprepoznati jer se mogu zamijeniti sa simptomima manje ozbiljnih bolesti kojima žene ne pridaju osobitu pažnju, npr. zamjeniti se čak i s probavnim smetnjama. Razgovarali smo s Ronaldom Kovačević(41) koja nam je ispričala svoju priču o borbi s ovom opakom bolešću.

''Nisam imala nikakvih zdravstvenih tegoba niti simptoma. Redovno sam išla na preglede i na jednom takvom, prije 9 godina, ginekolog je otkrio da imam tumor na desnom jajniku koji je tada već zahvatio i trbušnu maramicu i limfne čvorove. Tumor je bio u poodmakloj fazi trećeg stadija. Dijagnoza je glasila: karcinom jajnika trećeg stadija - serozni i najopakiji tip karcinoma'', prisjeća se Ronalda koja je u 32. godini saznala da boluje od raka jajnika. 

''Kad sam saznala za bolest, bio je to strašan šok. Svi u obitelji smo bili šokirani jer nitko prije nije bolovao od karcinoma jajnika, a i imala sam samo 32 godine. Bili smo svjesni situacije - ili ću se boriti ili ću odustati. Borila sam se s raznim strahovima, a kako sam tada imala malu djecu u dobi od 6 i 10 godina, morala sam se izboriti za njih. Uz podršku obitelji, supruga i prijatelja pa čak i moje onkologinje doktorice Matković i prekrasnih sestara u Petrovoj bolnici koje su mi stvarno puno pomogle, shvatila sam tumor kao nešto što je sad sastavni dio mog života i krenula sam u borbu.''

''Prvo operacije, a zatim i kemoterapija. Liječenje je tada urodilo plodom te sam dvije i pol godine vladalo zatišje što se tiče bolesti. No, onda se pojavio recidiv, odnosno bolest se vratila nakon što je bila prividno izliječena. Slijedile su godina za godinom liječenja i operacije kojih je do danas bilo devet, kemoterapije kojih je bilo jako puno, gotovo sve sam ih ispucala. Izbrojala sam blizu 300 infuzija, a vjerojatno ih je bilo i više, i 30 zračnja. No mogu reći da imam lijep i kvalitetan život. Naravno, bilo je teških trenutaka'' 

''Sve ove godine uspijevamo se boriti, i moja obitelj i ja. Iako su prognoze bile jako loše, došli smo do optimalnih devet godina. Živim dan po dan i idem bolje. Osim obitelji i prijatelja koji su mi davali snagu, tu je i trčanje kojim se bavim dvije i pol godine. Ono mi je ispušni ventil, a znala sam čak i poslije kemoterapije, u lošijim fazama i stanjima, uzeti stvari i otići trčati. To me držalo i uvijek sam si mislila 'bit će bolje!'. Čak i trčanjem po planinskim dijelovima, pomislim si 'Možda čak sad neka stanica umre pa će biti bolje'''- našalila se simpatična i optimistična Ronalda.

Zanimalo nas je kako je njezina liječnica reagirala na njezin hobi. ''Meni je moja onkologinja rekla da radim onako kako se osjećam i u principu me nikad nije u nečemu ograničavala. Kad se osjećam loše ne idem trčati, a kad sam dobro onda idem.''

Kao i mnogima prije nje, i Ronaldi je teška bolest sasvim promijenila način razmišljanja, a život učinila dragocjenim. O tome kaže: ''Bolest me promijenila i to u smislu da prije nisam znala toliko cijeniti svoj život koliko ga sad cijenim. Uživam u svakom trenutku, i u kavi i u trčanju, prijateljima, hrani, apsolutno u svemu. Živim maksimalno svaki dan, živim danas, a sve drugo što će biti, bit će! Nakon devet godina, mogu reći da je moja bolest kronična. I dalje se liječim i nadam se da će nekad u budućnosti postojati neki lijek koji ću dobiti pa ću se izliječiti. No, i da nastavim ovako, uz liječenje, ja sam sretna. Podigla sam djecu do nekih godina kad više nisu mali, a sad dalje kako bude.''