Dragi moji navijači i navijačice. Hrvatska nogometna reprezentacija je tu u Rusiji već treći dan, a ja im nisam uspjela prići na manje od 10 metara. Ali OK, kako kažu Rusi "harašo", nisam se tome ni nadala. Ali, doduše, ipak sam se nadala da tamo gdje spavaju i treniraju "vatreni" ima neke civilizacije...
Onaj dan kad sam vam posljednji put pisala jurila sam na aerodrom kako bi dočekala naše dečke, ali nisam im mogla prići ni blizu. Nije bilo dočeka, slavlja, pjesme, ničega... Samo su projurili kroz stražnju stranu aerodroma i odvezli se na sjever. A kakav je taj njihov život na sjeveru? Evo ovako...

Naša repka spava u gradiću Rošino - najveća atrakcija ovdje je novi stadion

U utorak sam pozvala onog svog Azerbajdžanca taksista da me vozi od Sankt Petersburga na sjever. Vozili smo se dobrih sat vremena, prošli smo neka mjesta uz obalu Finskog zaljeva za koja mi je taksist rekao da su omiljene lokacije bogatih Rusa i da se u tom području uglavnom voze najskuplji automobili, a područje krase prekrasne kuće. Nisam mnogo vidjela iz auta, ali dobro, možda ću jedan dan navratiti tu da vidim "kako se kreću cijene". 

Tu neću moći ni kavu popiti, a kamoli se zabaviti, bila je moja prva asocijacija

I onda smo stigli u famozni Roschchino, odnosno Rošino. Mali gradić, tipična kombinacija skandinavskog i sovjetskog utjecaja, dom kulture u centru, mali parkić ispred, a u središtu mjesta desetak raznih trgovina i dućana, te nešto malo restorana, više zalogajnica. Pa tu neću moći kavu popiti, a kamoli izaći navečer vani i pronaći neko zanimljivo društvo za zabavu. Imala sam još sat i pol do prvog treninga Hrvatske na tom lokalnom stadionu.

Hmmmm... barem nogometaši od kartona

Trening je bio otvoren za sve pa sam tako polagala nade da ću se moći dobro pozicionirati blizu terena. Sjela sam u neku sushi pizzeriju, da dobro ste pročitali, restoran u kojem služe pizzu i sushi. A dosad sam u Rusiji vidjela barem tristo sushi restorana, kod njih je sushi bar kao kod nas kvartovski kafić.

Sushi barovi su u Rusiji na svakom koraku, nešto kao kvartovski kafići kod nas. Ovaj je bio spojen s pizzerijom

Čekala sam pizzu dobrih 45 minuta i kad sam već htjela otići, konobarica se ispričavala i donijela mi nešto nalik pizzi. Ok, nije totalna katastrofa, ali ni po mirisu ni po okusu nije to bilo ništa blizu našim lijepim ukusnim pizzama. I još su ju posuli nekim travama, bljak. Ovdje u Rusiji svu hranu posipiaju nekih biljem i travama. Naučila sam sada reći "Njet, mirođije" i trave čudesno nestaju.

"Njet mirođije!", to sam naučila reći u svim restoranima, inače vam svako jelo pospu nekim travama

Jedva sam stigla na trening jer je gužva bila ogromna. Cijelo malo mjesto se sjurilo na novi stadion kako bi pozdravili hrvatsku reprezentaciju. Nisam uspjela uloviti dobro mjesto, nisam uspjela kontaktirati moje veze u HNS-u, tako da sam ostala kao mala jadnica na krajnjem mjestu na tribinama na kojem me nogometaši ne bi primijetili ni da sam sjela gola golcata. Ništa, malo sam navijala, tražila pogledom sve koji imaju akreditaciju i da normalno izgledaju pa da s njima malo popričam i pokušam otkriti nešto što će mi biti zanimljivo, ali nisam saznala ništa senzacionalno.

Cijelo malo mjesto sjurilo se na novi stadion kako bi pozdravili hrvatsku reprezentaciju

Reprezentacija ovdje trenira svaki dan, ali ulaz je dozvoljen samo onima s akreditacijom. U njihov hotel se ne može, oni spavaju u nekom prekrasnom resortu u šumi na obali jezera i policija je na sve strane. A nije baš da mi pada na pamet da unajmim barku pa da veslam s druge strane jezera prema njima, da slučajno upadnem u vodu pred njihovim hotelom i da vičem upomoć. Ili možda ipak to nije loša ideja? :)) A kakve sam sreće, mene bi iz vode izvukao medvjed. 

Prvi trening naše repke - sjedila sam tako daleko da me ne bi primijetili ni da sam bila gola golcata

Uglavnom, vratila sam se ja brzo u svoj lijepi Sankt Peterburg. Navečer sam izašla van, rekli su mi da moram otići u Rubenštajnovu ulicu. Lijepo sam se dotjerala i krenula i noćni provod. Doduše ovo "noćni" uzmite s rezervom jer ovdje dan gotovo pa da prestaje. Ovdje kad ti navečer kažu "iskoristi još malo od dana" znači da imaš još šest, sedam sati. Obukla sam uvijek popularnu crnu haljinu, cipele na srednju petu, omiljenu Guessovu torbicu i pronašla neki zgodan bar na početku te dugačke ulice. Sama djevojka u noćnom provodu u velikom gradu nije dugo sama.

Nakon uspavanog Rošina bila sam sretna što sam se vratila u svoj lijepi Sankt Petersburg 

Doduše, uglavnom bi najrađe poželjela da je sama obzirom kakvi joj likovi upadaju, ali meni je ovdje bila treća sreća. U jednom sasvim spontanom susretu na šanku pri naružbi, upoznala sam Saida. Zgodan dečko, 36 godina, Saudijac koji je odrastao u Londonu, a trenutačno radi kao DJ na Ibizi. Zanimljiva kombinacija. Naručio je pivo pa sam ga odmah pitala kako to Saudijac koji pije. Odmahnuo mi je rukom i rekao da je on odrastao u Londonu, a živi na Ibizi: "Zar stvarno misliš da sam ja tipičan Saudijac?" dodao je. 
"Što radiš ovdje?" Pitala sam ga. I onda - BINGO! "Tu radim kao prevoditelj za saudijsku nogometnu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu" rekao je. To te ja pitam! Zgodan dečko, elokventan, radi kao DJ na Ibizi, ima veze sa Svjetskim nogometnim prvenstvom, ali što je najvažnije - osobno poznaje saudijskog princa.

U jednom sasvim spontanom susretu na šanku, upoznala sam Saida, prevoditelja saudijske repke. Dolazi i princ, otkrio mi je

Reprezentacija Saudijske Arabije je odsjela samo nekoliko ulica dalje - tu u Sankt Peterburgu. Doći će i princ, već su mu ispred hotela, kaže Said, parkirali nekoliko vrhunskih Mercedesa. Je li moglo bolje? Uglavnom, te večeri sam ostala do ranih jutarnjih sati u društvu Saida, a onda me DJ džentlmenski otpratio do mog hotela. Poljubio me u obraz na odlasku ali smo se dogovorili da se obavezno vidimo uskoro. Rekao mi je da Saudijska Arabija igra otvaranje Svjetskog prvensta protiv Rusije u Moskvi u četvrtak i da će biti dva dana tamo, ali da se obavezno moramo naći kad se Saudijci vrate u petak u Sankt Petersburg. Ja sam u petak u Kalinjingradu zato ćemo taj susret morati pomaknuti na nedjelju.
Već sam dogovorila sve aranžmane, karte za vlakove i utakmice, ali Said mi je sad otvorio sasvim jednu novu perspektivu. Dečko mi se jako sviđa, voljela bih provesti malo više vremena s njim, a i upoznati društvo u kojem se on kreće. To mi je ipak malo bolja opcija od sushi pizze u Rošinu...
Ali prije svega me čeka avantura u Kalinjingradu i prva utakmica Hrvatske reprezentacije. Tko zna gdje će me sve put odvesti ovdje u Rusiji...