Ljetni posao na blagajni. Ne može biti tako teško, razmišljala sam dok sam podizala ugovor u Student servisu. Osam sati stajanja može biti popriličan izazov, kao i rukovanje s velikom količinom novca, ali se pokazalo da je kontakt s brojnim kupcima ono što je doista testiralo moju izdržljivost. Jer neki kupci smatraju da si više od blagajnice. Osim što sam naplaćivala jabuke i toaletni papir, trebala sam biti i psihologinja, dadilja, mjenjačnica, stručnjak za bijelu tehniku i još mnogo toga...
Naravno, nemam ništa protiv kratkog, neobaveznog razgovora na blagajni. Možete me pitati što studiram, pa čak i koliko me plaćaju. Ali zašto je tako važno znati imam li dečka? Doduše, možda je stariju gospođu koja je to pitala brinulo jesam li zaljubljena i nedovoljno skoncentrirana na svoj posao. Nisam, kunem se. I nije da se hvalim, ali u blagajni nisam nikada imala manjak. Dakle, ne brinite zbog toga. 

Rečenica "Imate li sitnog?" je vjerojatno najomraženije pitanje ikad. Moram priznati, i samoj mi ponekad ide na živce jer ako želim nešto kupiti, ponekad zaista nemam ništa sitnije od dvjesto kuna. To je stvar poslovanja trgovine, i nikada ne zamjeram kupcima koji nemaju sitnog. Ali to ne znači da sam ja nepresušan izvor sitnog novca. Jedna gospođa me nakon obavljene kupovine pitala mogu li joj razmijeniti novčanicu od dvjesto kuna u četiri novčanice od pedeset. Vrlo specifičan zahtjev kojem nisam mogla udovoljiti jer sam imala samo tri, a novčanica od pedeset kuna ionako najbrže ponestane. "Žao mi je, ali nemam." 
"Stvarno nemate?" upita ona i nagne se preko blagajne kako bi pogledala u moju ladicu. Mislim da bi se neke osnove pristojnosti kao – ne ulaziti u tuđi osobni i radni prostor – stvarno trebale poštovati. Jer ja nisam mjenjačnica i nisam dužna nikome razmijeniti dvjesto kuna, bez obzira imam li dovoljno za razmijeniti ili ne.
Pločica s natpisom 'Student' je vrlo privlačna za razne vrste "snagatora". Neki ljudi se vole derati na vas jer ste očito balava klinka koja nema pojma ni o čemu. Kad im predložite da ćete pozvati šefa smjene da s njim riješe problem, naglo se ispušu. Naoko dragi stariji gospodin koji sad gotovo prede mom šefu se prije dvije minute iz sveg glasa derao na mene i nazvao me glupačom - jer na odjelu voća i povrća ne radi ni jedna vaga. Nije se derao na poslovođu ili na dva metra visokog muškog zaposlenika koji radi na odjelu voća i povrća, nego na mladu ženu koja radi na blagajnii koja nema nikakve veze s ostatkom dućana, osim sa svojom blagajnom. Ja sam bila prihvatljiva, bezopasna meta na kojoj se mogu istresati frustracije. 

U oglasu za posao su bile navedene dužnosti koje se od vas očekuju – baratanje s novcem, brzina, točnost. Uloga dadilje ne se navodi nigdje, zato mi je osobito bila smiješna situacija kad je u trgovinu uletjela starija gopođa i pitala me mogu li na sekundu pripaziti njezinog unuka dok ona samo skoči unutra po kruh. Naravno, odbila sam, nakon čega je ona uvrijeđeno odmah izašla iz trgovine. Žao mi je, ali biti odgovoran za dijete, pa čak i na par minuta je nešto što nikako ne mogu prihvatiti. Na blagajni sam odgovorna za veliku svotu novca i ne mogu paziti na predškolsko dijete. Nešto manje ozbiljno, ali gotovo jednako zamorno, je čuvanje vrećica, torbi i drugdje kupljenih stvari ispod blagajne. Možete ostaviti stvari pored moje blagajne, ali nemojte očekivati da ću ja paziti na njih. Niti pamtiti tko je donio koju vrećicu. Jednom su gospođe zamijenile vrećice, i okrivile mene jer "nisam dovoljno dobro pazila na njih". 
Kupovanje bijele tehnike je prilično zahtjevno i kad već izdvajate mnogo novca, želite znati kupujete li kvalitetan proizvod. Ali za to je najbolje pogledati recenzije na internetu jer ja nisam imala prilike isprobati svaki proizvod koji se prodaje u trgovini. "Je li dobar ovaj televizor?" zanimalo je jednog kupca.  Na moj odgovor da ne znam se malo naljutio i odbrusio: "Ne znam za što te plaćaju onda ako ne znaš!" Plaćaju me da skeniram i naplaćujem ono što želite kupiti. O televizorima i hladnjacima ne znam gotovo ništa, a i apsurdno je očekivati da znam jesu li dobri ili ne. 
Tu je dakako i neplaćena usluga psihologa. Suosjećam s ljudima koji možda nemaju nikoga kome bi se izjadali pa dobro dođe i blagajnica, ali molim vas, nemojte me ometati u poslu. Ponekad bi ljudi nakon obavljene kupovine ostali stajati pored moje blagajne i očekivali da možemo nastaviti s ćaskanjem, ali ja moram poslužiti idućeg kupca. U moru kreditnih kartica, baratanja gotovinom, potvrđivanja garancija, preuzimanja ambalaže i ostalih zaduženja stvarno ne stignem (pre)dugo slušati o razmaženoj snahi ili kako već tjednima ne spavate dobro.
Psiholozi će vrlo rado slušati sve to, ali uz naknadu znatno veću od one koju ima prosječna blagajnica. Rad na blagajni je bio stvarno poučno iskustvo. Sada kada uđem u dućan, nastojim biti što ljubaznija i susretljivija prema ženama koje rade posao koji je kao i svaki drugi – s prednostima i manama, i u kojem treba navigirati kroz brojne obaveze, kao i kroz ponekad nemoguće zahtjeve kupaca. Svakog trgovca bi trebala krasiti ljubaznost, ali mislim da bi  isto trebalo vrijediti i za kupce.